Interna medicina

Bolesti gastrointestinalnog sistema

Gastrointestinalne bolesti (bolesti želuca i creva) uključuju poremećaje koji dovode do problema sa varenjem, apsorpcijom ili transportom hrane kroz želudac i creva. Pravilno varenje i apsorpcija su neophodni da bi Vaš ljubimac bio u stanju da izgradi i regeneriše svoja tkiva i da obezbedi energiju za vitalne funkcije.

Varenje predstavlja rastvaranje složenih sastojaka hrane na manje i jednostavnije sastojke koji mogu da prođu kroz zid tankih creva. Ono što preostane prelazi u debela creva u kojima se vrši apsorpcija vode dok se nesvareni deo eliminiše kao feces.

Faktori koji mogu da dovedu do bolesti gastrointestinalnog sistema uključuju:

STAROST

Neka oboljenja poput kolitisa (upale debelog creva) češća su kod pasa i mačaka do 5 godina starosti, dok se problemi sa konstipacijom (zatvorom) pojavlju kod starijih jedinki.

RASA

Neke rase pasa poput doge, nemačkog ovčara, zlatnog retrivera kao i kolija sklonije su nekim veoma specifičnim oboljenjima digestivnog sistema.

PONAŠANJE

Psi i mačke koje se puštaju da nekontrolisano šetaju ili da preturaju po deponijama smeća skloniji su da obole zbog unosa kontaminirane ili pokvarene hrane.

ISHRANA

Poremećaji u digestivnom sistemu mogu biti uzrokovani ukoliko se Vaš ljubimac hrani hranom slabog kvaliteta ili hranom jako bogatom mastima. Takođe, nagla promena hrane ili netolerancija na određene sastojke hrane može da dovede do poremećaja u varenju. Hranjenje pasa ili mačaka kostima se ne preporučuje.

Prepoznavanje znakova bolesti digestivnog sistema

Ukoliko primetite neki od sledećih simptoma konsultujte nas imajući na umu da se problemi gastrointestinalnog sistema najuspešnije tretiraju u samom početku.

Znaci oboljenja digestivnog sistema:

povraćanje
proliv
krv ili sluz u fecesu
napinjanje pri defekaciji

Nespecifični znaci oboljenja digestivnog sistema:

gubitak telene mase
smanjen ili jako povećan apetit
bolan ili uvećan stomak (abdomen)
depresija

VAŽNO

Dehidratacija (gubitak telesne tečnosti) je ozbiljna posledica povraćanja i proliva koji se ne tretiraju na vreme. Ukoliko Vam se čini da je Vaš pas ili mačka potencijalno u riziku od dehidratacije potražite savet veterinara što pre.

DIJAGNOZA

U većini slučajeva istorija bolesti i klinički znaci mogu biti dovoljni da Vaš veterinar postavi dijagnozu. Ponekad je potrebno uraditi dodatne testove koji obuhvataju analizu krvi i/ili fecesa. Mnogo složenije dijagnostičke procedure poput rendgenskog snimanja, endoskopije ili dijagnostičke hirurgiije neophodne su u nekim slučajevima da bi se dobila prava dijagnoza.

Ukoliko Vaš veterinar sumnja na alergijsku reakciju na neki od sastojaka hrane može biti savetovana eliminaciona dijeta da bi se potvrdila dijagnoza.

Neka od češćih oboljenja digestivnog sistema uključuju:

Akutni gastroenteritis

Generalizovano zapaljenje digestivnog trakta najčešće uzrokovano unosom pokvarene hrane ili nekih toksičnih materija. Karakteriše se naglom pojavom povraćanja i/ili proliva. Pojavljuje se i kao simptom kod nekih veoma ozbiljnih infektivnih bolesti (parvoviroza, štenećak, hepatitis itd.)

Kolitis

Zapaljenje debelog creva koje je obično praćeno učestalom i bolnom defekacijom i prolivom koji sadrži krv i sluz.

Egzokrina pankreasna insuficijencija

Ovo oboljenje dovodi do poremećenog varenja, izbacivanja velike količine neformiranog fecesa, a prati ga i povećan apetit i gubitak telesne mase. Postoji predispozicija za neke rase.

Malapsorpcija tankih creva

Ova se bolest pojavljuje kada su tanka creva pod upalnim procesom tako da se ne vrši apsorpcija hranjivih materija. Simptomi uključuju stalnu ili povremenu dijareju, gubitak telesne mase i često, gubitak apetita.

Tretman i kontrola kućnih ljubimaca sa bolestima digestivnog sistema

Terapija bolesti digestivnog trakta je usmerena na pronalaženje i uklanjanje uzroka koji su doveli do oboljenja. U lakšim slučajevima propisana veterinarska dijeta biće dovoljna da se Vaš ljubimac oporavi.

Kod komplikovanijih ili dugotrajnijih slučajeva biće indikovana upotreba antibiotika ili drugih medikamenata koji pomažu oporavak digestivnog sistema. Kod pacijenata koji su izgubili veću količinu tečnosti terapija će uključiti i infuzije tečnosti.

Ako je Vaš ljubimac oboleo od hronične bolesti digestivnog sistema ili je preosetljiv na neke sastojke hrane biće mu propisana posebna veterinarska dijeta. Takva dijeta sadrži visoko kvalitetne i lako svarljive sastojke koji pomažu da se izbegne preosetljivost na hranu, povraćanje ili dijareja.

Šta vlasnik treba da kontroliše?

Ukoliko primetite znake bolesti ne odlažite posetu ili savet veterinara

Kontrolišite telesnu masu, aktivnost, žeđ i opšte zdravstveno stanje Vašeg ljubimca
Hranite Vašeg ljubimca samo hranom preporučenom od veterinara. Izbegavajte hranjenje
Vašeg psa ili mačke ostacima onog što Vi koristite u ishrani

Sledite pažljivo savete i uputstva koji se tiču primene određenih lekova prilikom terapije Vašeg ljubimca

Osigurajte Vašem ljubimcu uvek slobodan pristup svežoj i čistoj vodi

Uvodite novu hranu postepeno je mešajući sa hranom koju je Vaš ljubimac do tada jeo

Izbegavajte upotrebu lekova namenjenih za upotrebu kod ljudi sa problemima u digestivnom sistemu

Dijareja
Proliv (diarrhea) je simptom oboljenja gastrointestinalnog trakta ili neke sistemske bolesti sa kojim se vlasnici životinja najčešće susreću. Proliv može da se javi kod niza različitih oboljenja malih životinja, ali se ipak najčešće javlja kod oboljenja tankih i debelih creva.

Proliv se definiše kao povećanje količine vode u fecesu i volumena fecesa praćen ubrzavanjem crevnih pokreta.

Etiologija

Osnovna podela dijareja tankih creva je na osnovu njihovog trajanja na akutne i hronične.

Akutna dijareja može da bude uzrokovana : neodgovarajućom ishranom ili netolerantnošću životinje na neku od komponenti hrane; crevnim parazitima; toksinima; crevnim infektivnim bolestima kao što su parvoviroza, salmoneloza, infekcija korona virusom; sistemskim infektivnim bolestima kao što su štenećak, leptospiroza; metaboličkim bolestima kao što su uremija, hipofunkcija nadbubrežne žlezde; kao i akutne dijareje nepoznate etiologije.

Hronična dijareja može da bude uzrokovana : infestacijom crevnim parazitima; parcijalnom opstrukcijom creva; sistemskim bolestima kao što su bolesti jetre, pankreasa ili hipofunkcija nadbubrežne žlezde; kao i hronične dijareje nepoznate etiologije.

Vrlo je važno da se odredi tačan uzrok dijareje, a da bi se uzrok što pre otkrio, potrebno je da vlasnik obrati pažnju na sve pojave koje prate proliv njegovog ljubimca, kao i da veterinaru tačno i detaljno odgovori na sva pitanja u vezi sa držanjem i ishranom psa/mačke.

Važno je obratiti pažnju na sledeće :

Trajanje dijareje - dijareja može da traje nekoliko dana i nekoliko meseci, pa čak i godina. Zato je važno da se naglasi kada se prvi put javila. Takođe je važno da se zna da li je dijareja konstantna ili se javlja povremeno.

Ishrana - problemi sa ishranom su najčešći uzrok pojave dijareje kod pasa i mačaka. Mnogi vlasnici i ne znaju koje namirnice treba da izbegavaju u ishrani pasa ili mačaka, pa iz najbolje namere stvore ozbiljne probleme svom ljubimcu. Zbog toga je bitno da vlasnik veterinaru detaljno ispriča kako hrani svog psa ili mačku.

Apetit - podaci o apetitu pacijenta često pomažu da se dijareja pravilno klasifikuje. Naročito treba da se obrati pažnja da li pas ili mačka imaju perverzan apetit, ili da li im je apetit normalan, a jedinka primetno mršavi.

Izgled fecesa - treba da se obrati pažnja kakve je konzistencije feces, da li je potpuno tečan ili kašast, da li u njemu ima ostataka hrane, crevnih parazita, krvi, sluzi.

Postojanje gasova - pojačano oslobađanje gasova iz creva obično ukazuje na poremećaj u resorpciji hrane. Gas se u crevima oslobađa prilikom bakterijske razgradnje neresorptivnih ugljenih hidrata u debelom crevu.

Učestalost defekacije - ovo je bitan podatak na osnovu koga veterinar najčešće može da proceni da li su kod pacijenta u pitanju problemi sa tankim ili debelim crevom.

Povraćanje - ovo je najčešći simptom kod zapaljivih procesa u gastrointestinalnom traktu mačaka. Može da se javi kako kod oboljenja tankih i debelih creva, tako i kod mnogih sistemskih bolesti.

Tenezmusi - definišu se kao preterano naprezanje prilikom defekacije. Informacije o njihovom postojanju ili odsustvu daju veterinaru korisne podatke u proceni da li je u pitanju proces na tankom ili debelom crevu.

Gubitak telesne težine - ovo nije specifičan simptom za oboljenja creva, ali uz druge simptome daje podatke koji su bitni za konačnu dijagnozu.

Okruženje - kontakt životinje sa životinjama koje imaju dijareju ili se sumnja da su zaražene crevnim parazitima je bitan podatak u dijagnostici. Radni psi koji se podvrgavaju strogom i napornom treningu predisponirani su za pojavu stresne dijareje. Ovaj oblik dijareje karakteriše smenjivanje normalne stolice sa prolivom.

Dijareja je vrlo česta kod mačića prilikom odbijanja od sise i promene životne sredine.

Rasa - treba naglasiti da nijedna bolest propraćena prolivom nije specifična za samo jednu rasu, ali rasna predisponiranost za pojedina oboljenja postoji.

Bolesti tankih creva praćene dijarejom

Uzroci akutne dijareje tankih creva su podeljeni u sledeće grupe :

  • akutne dijareje izazvane ishranom
  • akutne dijareje izazvane toksinima ili lekovima
  • akutne dijareje izazvane infektivnim agensima ekstraintestinalne prirode
  • akutne dijareje urođene i neklasifikovane dijareje

Akutne dijareje izazvane ishranom

Dijareja koja nastaje usled problema sa ishranom je vrlo česta kod pasa, a ređa kod mačaka. Kod odraslih životinja problemi nastaju kada životinja pojede staru ili pokvarenu hranu, kada konzumira hranu koja za nju nije primerena, kada vlasnik naglo promeni način ishrane svoga ljubimca i kada životinja pojede veću količinu kostiju, kamenja, dlaka, itd. Dijareja može da se javi i u slučaju prejedanja. Pojedini psi ili mačke su osetljivi na određene komponente hrane, na primer na laktozu iz mleka, na masnu hranu, na začinjenu hranu na aditive iz gotove hrane za pse.

Kada se ustanovi uzrok dijareje, veterinar propisuje odgovarajuću dijetu i režim hranjena. Ako se vlasnik savesno pridržava propisanih mera, dijareja se brzo smiruje i stolica se normalizuje. Ponekad nije lako ustanoviti koja komponenta hrane dovodi do dijareje kod mačke ili psa, i tada se propisuje eliminaciona dijeta da bi se uzrok ustanovio.

Akutne dijareje izazvane toksinima i lekovima

Dijareja je čest neželjeni pratilac oralne primene lekova i lekovitih sredstava.

Od medikamenata koji mogu dovesti do dijareje najčešće su u pitanju nesteroidni antinflamatorni lekovi koji utiču na srčani rad, na primer digitalis, lekovi koji deluju protiv crevnih parazita, lekovi iz grupe citostatika, kao i mnogi lekovi iz grupe antibiotika.

Egzogeni toksini sa kojima se životinje često sreću su: biološki toksini - enterotoksini koji nastaju usled zagađenja hrane bakterijama, trovanje teškim metalima, trovanje insekticidima gde spada i predoziranje preparata za suzbijanje buva i krpelja kod pasa i mačaka, trovanje kućnim ukrasnim biljkama.

Dijareju izazvanu toksinima i medikamentima obično prati i čitav niz drugih simptoma kao što su povraćanje, opšta slabost životinje, nekoordinisani pokreti, drhtanje, tikovi, pojačana salivacija. Prateći simptomi kao i intenzitet dijareje zavise od vrste toksina ili leka koji je dospeo u organizam životinje, kao i od količine unetih materija.

Pošto dijareja čini samo jedan od simptoma trovanja, mora se prvenstveno otkloniti njen primarni uzrok, a zatim se dijareja tretira simptomatski.

Akutne dijareje izazvane infektivnim agensima

U grupu dijareja izazvanih infektivnim agensima spadaju

dijareje izazvane parazitima, glistama, protozoama, bakterijama, virusima ili rikecijama.

Dijareje izazvane parazitima - glistama

Crevni paraziti koji se najčešće sreću kod malih životinja su :
oble gliste (Ascaridae): Toxocara canis, Toxocara leonina kod pasa i Toxocara leonina i Toxocara cati kod mačaka.
pantljičare (Cestodae): Dipylidium caninum Taenia pisiformis, T.taeniaeformis, Echinococcus spp. Mesocestoides spp.
ankilostomide (Ancylostomidae): Ancylostoma caninum
uncinarije (Uncinariae):Uncinaria stenocephala.

Dijareje izazvane parazitima - protozoama

Crevne protozoe koje se najačešće sreću kod malih životinja su :
kokcidije (Coccidiae): Isospora, Cryptosporidium i Toxoplasma
đardija (Giardiae): Giardia duodenalis

Dijareje izazvane parazitima - glistama

Crevni paraziti su čest problem kod pasa i mačaka. Oni mogu da izazovu blage, čak neprimetne kliničke simptome, ali takođe mogu da dovedu i do teških, po život opasnih simptoma. Kod mladih životnja je češća pojava težih simptoma.

Mlade životinje infestirane crevnim parazitima su često neraspoložene, bez apetita, lošeg kvaliteta dlake i nadutog stomaka. Prisutan je proliv u kojem mogu ali i ne moraju da se primete crevni paraziti. Crevni paraziti se ponekada mogu zapaziti i u povraćenom sadržaju.

Kod odraslih životinja vlasnici primete samo dijareju manjeg ili većeg intenziteta. Dijareja može da bude prisutna stalno ili da se javlja povremeno, može da bude u vidu potpuno tečne ili kašaste stolice, i u stolici mogu ali i ne moraju da se pojave crevni paraziti.

Infestacije crevnim parazitima naročito su opasne kod mladih životinja jer često dolazi do sekundarnih infekcija bakterijama ili virusima.

Infestacije crevnim parazitima su ređe kod mačaka nego kod pasa. Jedan od faktora koji smanjuje mogućnost infestacije mačaka je i taj što mačke zatrpavaju svoj izmet i tako otklanjaju potencijalne izvore infestacije. Kod pasa je česta i prenatalna infestacija štenaca (infestacija pre rođenja, putem majčinog krvotoka), koja se kod mačaka ne javlja.

Za dijagnostiku crevnih parazita presudan je koprološki pregled koji vrši veterinar, na osnovu čijih rezultata propisuje adekvatnu antiparazitsku terapiju.

Oble gliste (Ascaridae)

Postoje četiri potencijalna puta za infestaciju oblim glistama i to su : prenatalna infestacija štenaca transplacentarnom migracijom (migracija uzročnika kroz posteljicu), infestacija štenaca i mačića putem majčinog mleka, infestacija per oralnim unošenjem infektivnih jaja i infestacija putem per oralnog unošenja intermedijalnog i slučajnog domaćina (miševi, ptice, insekti...) parazita.

U telu domaćina, askaride prolaze kroz više razvojnih oblika i migriraju kroz organizam domaćina prolazeći kroz jetru, pluća, gastrointestinalni trakt i tkiva.

Gotovo svi novorođeni štenci infestirani su larvama T. canis koje se nalaze u njihovim plućima zbog transplacentarne migracije parazita. Zbog toga štenci u starosti od tri nedelje, u svojim crevima imaju odrasle parazite i jaja parazita.

Kod mačića, glavni izvor infestacije je mleko majke, jer kod mačića ne dolazi do prenatalne infestacije sa T. cati.

Terapija i preventiva - Na tržištu postoje mnogi efektivni preparati za tretman askaridoza. Pošto se većina štenaca rađa infestirana askaridama, potrebno je da se prvi tretman štenaca protiv crevnih parazita izvrši između druge i treće nedelje starosti, pre nego što se jaja askarida prvi put pojave u fecesu štenaca.

Tretman treba ponoviti i u četvrtoj, šestoj i osmoj nedelji starosti štenaca da bi se uništile askaride koje su dospele u organizam prenatalno, putem majčinog mleka i unošenjem infektivnih jaja preko usta.

Zajedno sa štencima, obavezno treba tretirati i kuju.

Pantljičare (Cestode)

Infestacija patljičarama kod pasa i mačaka obično ne dovodi do teških kliničkih simptoma. Moguća je pojava proliva jačeg ili slabijeg intenziteta ali opšte stanje životinje nije drastično poremećeno.

Dipylidium caninum je pantljičara koju prenose buve i koja izaziva intenzivan svrab u predelu anusa tako da se pas liže i grize u tom predelu.

Echinococcus spp. je pantljičara koja ne izaziva primetne simptome kod infestiranog psa ili mačke, ali izaziva vrlo ozbiljno i teško oboljenje kod ljudi. Psi i mačke se najčešće infestiraju ehinokokusom kada pojedu higijenski neispravno meso koje nije termički obrađeno.

Redovna dehelmintizacija (terapiranje sredstvima protiv crevnih parazita) kao i kontrolni koprološki pregledi izmeta životinja su najvažnije mere u zaštiti zdravlja i ljudi i životinja.

Ankilostomide (Ancylostomidae) i Uncinarije (Uncinariae).

Znaci infestacije parazitom Ancylostoma caninum variraju od neprimetnih do krvave, profuzne stolice, povraćanja, opšte slabosti, nedostatka apetita, dehidracije i zaostalosti u rastu.

Kod teško invadiranih štenaca javlja se anemija koja može dovesti i do uginuća.

Infestacija ankilostomama nastaje prenatalno, putem majčinog mleka, unošenjem infektivne larve preko usta, unošenjem slučajnog domaćina i penetracijom infektivne larve kroz kožu.

Patogeno dejstvo parazita je u direktnoj vezi sa količinom krvi koju ovi paraziti posisaju, kao i sa krvavljenjima i gubicima tečnosti do kojih dovode.

U prevenciji oboljenja izazvanih ovim parazitima jako je važna redovna dehelmintizacija pasa i mačaka i to po istoj šemi koja je navedena kada smo govorili o oblim glistama.

Dijareje izazvane protozoama

U odnosu na parazitarne dijajreje izazvane glistama, dijareje izazvane parazitima protozoa predstavljaju daleko manji problem u veterinarskoj praksi malih životinja. Za razliku od pasa i mačaka protozoarna oboljenja tankih creva su veliki problem u intenzivnom držanju živine i kunića.

Predisponirajući faktori potrebni da bi do infekcije protozoama došlo su: visoka virulenca agensa, visoka infektivna doza, nizak ili smanjen imunitet domaćina, postojanje još nekog oboljenja domaćina, velika populacija pasa ili mačaka na malom prostoru (odgajivačnice, pansioni za pse i mačke), nekvalitetna ishrana i nehigijenski uslovi držanja životinja.

Kokcidije (Coccidiae)

Najveći broj kokcidija koje se pronalaze u tankim crevima pasa i mačaka su komensali i ne izazivaju nikakve patogene efekte. Izosporijaza i kriptosporijaza su najčešća oboljenja pasa i mačaka izazvana kokcidijama.

Izosporijaza je kod pasa izazvana sa Isospora canis, I. ohioensis i I. burrowsi, a kod mačaka sa Isospora felis. Psi i mačke se najčešće inficiraju kada im u organizam iz kontamirane okoline dospeju infektivne oociste, ili kada konzumiraju meso prelaznog ili slučajnog domaćina zaraženo infektivnim oocistama.

Mnogi štenci i mačići su inficirani izosporama ali ne pokazuju nikakve simptome, niti imaju bilo kakve smetnje u funkcionisanju sistema za varenje - dobro jedu i napreduju. Klinički simptomi se javlju kada je infekcija oocistama jako velika zbog loših uslova držanja mladunaca - prenatrpanost, nehigijena, nekvalitetna ishrana, držanje mladunaca sa starijim kategorijama, postojanje još nekog oboljenja, poremećaji u varenju... Naročito rizični prostori za držanje štenaca i mačića su pet-šopovi, odgajivačnice i pansioni za pse.

Najčešći klinički znaci izosporijaze su dijareja, koja može da varira od kašaste stolice do profuzne dijareje sa primesama krvi i sluzi u sebi, nedostatak apetita ili jako slab apetit, dehidracija, gubitak na telesnoj težini i povraćanje.

Dijagnozu postavlja veterinar pregledom svežeg fecesa i pronalaskom oocista.

U terapiji je često dovoljno da se poboljšaju uslovi higijene, držanja i nege životinja, pa da simptomi nestanu. Kod upornijih infekcija, primenjuju se lekovi iz grupe kokcidiostatika.

Kriptosporijaza - je oboljenje koje se povremeno javlja kod štenaca i mačića.

Kod mladih životinja, kriptosporijaza se manifestuje vodenastom stolicom, slabim apetitom i dehidracijom, dok kod starijih životinja nema simptoma koji ukazuju na to da je životinja kriptosporama zaražena.

Terapija inficiranih životinja najčešće nije potrebna, već je dovoljno da se poboljšaju uslovi držanja i nege. Međutim, kod životinja kod kojih je imunitet suprimiran, neophodno je primeniti odgovarajuću terapiju. Problem u terapiji kriptosporijaze je u tome što pacijent vrlo slabo reaguje na terapiju, a vlasnici moraju da budu spremni na lošu prognozu.

Đardija (Giardia)

Giardia spp. je protozoa koja parazitira u prednjim partijama tankih creva mnogih životinjskih vrsta, uključujući i pse i mačke.

Glavni izvori infekcije za pse i mačke su hrana ili voda u kojima su prisutne infektivne ciste giardije. Divlje životinje su rezervoari đardija, domaće životinje mogu da se zaraze kada piju vodu iz bara, potoka ili kada pojedu neki otpadak ili inficiranu divlju životinju.

Klinički znaci đardioze se javljaju kod štenaca i mačića, dok kod odraslih životinja infekcija obično prolazi subklinički, ili se javlja krv u stolici. Kod mladih životinja javlja se dijareja, neprijatnog mirisa i svetle boje. Životinja slabo jede, nema apetit i mršavi. Dijareja, kao najkarakterističniji znak, može da bude akutna ili hronična, može da se javlja povremeno ali može i da traje stalno.

Obično je infekcija đardijama mešana sa nekom virusnom, bakterijskom ili parazitarnom bolešću.

Na đardiozu veterinar uvek može da posumnja kada ima slučajeve dijareje kojima ne može da otkrije uzrok i ako je od sličnih simptoma obolelo više životinja koje se zajedno drže. Dijagnozu giardioze postavlja veterinar pregledom fecesa.

Prognoza za životinju obolelu od đardioze je odlična kada se primeni odgovarajuća terapija.

Dijareje izazvane virusima
Virusne infekcije su vrlo čest uzrok dijareje kod pasa i mačaka. Neki virusi se nalaze u tankim crevima pasa i mačaka i ne izazivaju nikakve smetnje, ali postoje i virusi koji izazivaju vrlo ozbiljna i po život opasna oboljenja pasa i mačaka.

Dijareja može da bude simptom virusnih oboljenja koja su lokalizovana prvenstveno u digestivnom traktu kao što su parvovirusna, rotavirusna i koronavirusna infekcija.

Međutim, dijareja može da bude i jedan od simptoma težih virusnih oboljenja koja napadaju i druge organe i organske sisteme. Takva oboljenja su: štenećak, leukemija mačaka (FeLV), imunodeficijencija mačaka (FIV).

Parvovirusna infekcija

Pseća parvoviroza je oboljenje koje je među vlasnicima pasa poznatije kao ,,mačija kuga.“

Parvovirus je vrlo kontagiozan i dugo preživljava u spoljašnjoj sredini. Raširen je među psećom populacijom u čitavom svetu. Virus ima afinitet prema ćelijama tankog creva, kosne srži i limfnim ćelijama.

Moguće je da se inficiraju psi svih starosnih kategorija ali najčešće sa vidljivom kliničkom slikom oboljevaju psi koji su mlađi od godinu dana. Psi mlađi od šest nedelja starosti ređe oboljevaju jer ih štiti pasivno prenesen imunitet od majke.

Infekcija obično nastaje peroralnim putem. Od trenutka unošenja infektivnih čestica do pojave prvih kliničkih simptoma obično prođe oko pet dana. Kada virus stigne u organizam psa, on prvo dospeva u timus, sledećeg dana napada druga limfna tkiva, trećeg i četvrtog dana od infekcije nalazi se u krvi, a između četvrtog i sedmog dana napada ćelije crevnih kripti.

Klinička slika

Klinička slika počinje apatijom, a onda upornim i jakim povraćanjem. Pas u početku povraća hranu, a zatim i tečnost koja može da bude penasta, žuta, žutozelena ili beličasta. Ponekad u povraćenom sadržaju mogu da se vide i primese krvi. Pas postaje slab i bezvoljan. Nema apetit. Sledeći simptom koji se pojavljuje je obilan proliv. U početku je stolica gušća, ali vremenom postaje ređa, da bi na kraju postala potpuno tečna.

Stolica često ima boju trule višnje jer je pomešana sa krvlju. U ovim slučajevima pas teško kontroliše defekaciju.

Dijagnoza

Dijagnoza se uspostavlja na osnovu kliničke slike, laboratorijskih analiza i brzih komercijalnih testova.

Veterinar treba da posumnja na parvovirusnu infekciju kod svakog psa koji je doveden sa akutnom dijarejom ili povraćanjem ako je pas mlađi od godinu dana.

Ranija vakcinacija pa i revakcinacija psa ne isključuje uvek mogućnost da je pas oboleo od parvoviroze.

Terapija

Započinje čim se izvrše osnovni klinički pregledi. Zasniva se na sprečavanju dehidratacije, davanjem infuzije i potporne terapije. Nažalost, uprkos adekvatnoj terapiji stepen smrtnosti je i dalje visok.

Psi oboleli od parvoviroze predstavljaju opasan izvor infekcije za druge pse, zato ih treba držati strogo odvojeno od drugih pasa. Ljudi koji dolaze u kontakt sa bolesnim psima treba da izvrše sve preventivne i dezinfekcione mere kada dolaze u kontakt sa zdravim životinjama. Period izolacije obolelog psa treba da traje najmanje još jednu nedelju od potpunog prezdravljenja obolelog psa.

Dijareja izazvana virusom mačeće panleukopenije

Mačeća panleukopenija je vrlo teška, lako prenosiva bolest izazvana parvovirusom. Virus ima izražen afinitet prema ćelijama crevnog epitela, hematopoetskom tkivu kao i prema limfoidnom tkivu.

Najčešće oboljevaju mačići u starosnom dobu između tri i pet meseci starosti. Simptomi kod mačaka obolelih od panleukopenije su vrlo slični sa simptomima pasa obolelih od parvoviroze: u početku mačka puno povraća, neraspoložena je, telesna temperatura joj je povišena, ne pokazuje nikakav apetit, eventualno hoće da uzme tečnost koju često povrati.

Sledeći simptom koji se javlja je jak proliv koji je u početku svetlosmeđe ili žute boje, da bi kasnije u sebi sadržao primese krvi ili je čitava stolica tamnocrvene boje. Vrlo često dolazi do razvoja sekundarnih bakterijskih infekcija što još pogoršava kliničku sliku. Vrlo brzo se razvija dehidracija.

Dijagnoza panleukopenije mačaka se obično postavlja na osnovu podataka o vakcinalnom statusu mačke, na osnovu kliničke slike, kao i na osnovu izrazite panleukopenije (smanjenje broja belih krvnih zrnaca u krvi). Postoji i mogućnost serološke dijagnostike ove virusne bolesti, ali se u rutinskoj praksi ona ne primenjuje.

Terapija se bazira na nadoknadi tečnosti putem rastvora elektrolita, smirivanjem povraćanja i proliva, upotrebom antibiotika prema proceni veterinara, kao i na dobrim uslovima držanja i nege obolele mačke. Međutim, često se dešava da i pored svih primenjenih mera dođe do razvoja komplikacija bolesti u vidu endotoksemija i posledičnog pada telesne temperature ispod normale, razvoja anemije, žutice, sekundarnih bakterijskih ili gljivičnih oboljenja, koje dovode do fatalnog ishoda bolesti.

Najvažnija preventivna mera je redovna vakcinacija mačaka. Preporučuje se da se mačići prvi put vakcinišu protiv panleukopenije između šeste i osme nedelje starosti. Revakcinacija se vrši za tri do četiri nedelje. U periodu između vakcine i revakcine, kao i desetak dana po revakcini mačiće treba držati u uslovima izolacije.

Profilaksa

Mere preventive se svode na redovnu vakcinaciju pasa i mačaka.

Dijareje izazvane bakterijama

Psi i mačke mogu da budu zaraženi mnogim bakterijskim vrstama, opasnim po zdravlje ljudi. To su: Salmonella, Campylobacter i Yersinia.

Salmoneloza

Salmonela je organizam koji je vrlo otporan i dugo preživljava u spoljašnjoj sredini. Psi i mačke se najčešće inficiraju kada preko usta unesu infekte, bilo zagađenom hranom ili vodom.

Klinička slika

Klinički znaci salmoneloze obično nastaju tri do pet dana od kada je životinja došla u kontakt sa infektivnim agensom, a simptomi se manifestuju u vidu vodenaste ili sluzave dijareje koja može da sadrži krv. Osim ovoga javljaju se i povraćanje, povišena temperatura, opšta slabost.

Simptomi kod mačaka su obično nespecifični. Salmonela je najčešće uzrok hroničnih i povremenih dijareja kod mačaka.

Dijagnoza

Postavlja se na osnovu kliničke slike i laboratorijskih metoda izolacije uzročnika.

Terapija

Terapija se primenjuje kod životinja koje ispoljavaju kliničke simptome u vidu opšte slabosti, povišene telesne temperature, jakog proliva i povraćanja kao i kod onih sa znacima sistemske infekcije. Zasniva se na primeni antibiotika i infuzije.

Prognoza kod životinja obolelih od Salmoneloze je dobra osim kod životinja koje pokazuju simptome septikemije i bakterijemije.

Kampilobakterioza

Uzročnik kampilobakterioze kod pasa i mačaka je Campylobacter jejuni. Kampilobakterioza izbija obično u uslovima slabe higijene i držanja životinja, kao što su loše održavane odgajivačnice i pansioni za pse.

Psi i mačke predstavljaju značajan rezervoar Campylobacter-a i potencijalni izvor infekcije za ljude. Kod ljudi Campylobacter izaziva zapaljenje tankih i debelog creva, a ponekad se javljaju i teški znaci bakterijemije.

Klinički simptomi

Većina pasa i mačaka u crevima nosi uzročnike kampilobakterioze, ali ne pokazuje nikakve simptome. Infekciji su sklonije mlade životinje koje su već obolele od nekog primarnog oboljenja ili su pod imunosupresivnom terapijom. Opisani znaci kampilobakterioze su vodenasta ili vodenasto-sluzava stolica koja u sebi može da sadrži i krv.

Telesna temperatura je obično u granicama normale.

Dijagnoza

Definitivnu dijagnozu kampilobakterioze je teško postaviti, pošto je Campylobacter čest nalaz i u stolici zdravih životinja.

Terapija

U toku terapije životinje vlasnici treba da sprovode pojačane higijenske mere u držanju životinje, jer se bakterije pojačano eliminišu u spoljašnju sredinu preko stolice koja postaje moguć izvor infekcije ljudi.

Jersinioza

Yersinia enterocolitica je mikroorganizam koji je raširen svuda u svetu i koji kod ljudi, a ponekad i kod životinja može da izazove zapaljenje tankih i debelog creva. Od pasa obično oboljevaju štenad. Bolest se karakteriše dijarejom koja je sluzavo-krvava.

Kod pasa obolelih od jersinioze prognoza je dobra uz odgovarajuću antibiotsku terapiju. Međutim, kod mačaka i pored odgovarajuće terapije može da dođe do uginuća.

Osetljivost na hranu

Osetljivost na hranu kod životinja je klasifikovana u dve grupe: alergije i netolerantnost prema određenoj namirnici.

Osnovna razlika između alergija i netolerancije je u tome je što se kod alergija u organizmu životinje javlja imuni odgovor, a kod netolerancije, ovog odgovora nema.

Tegobe izazvane hranom su čest uzrok hroničnih oboljenja pasa i mačaka, ali se teško dijagnostikuju i samim tim su dugotrajan uzrok problema.

Klinički znaci

Klinički znaci koji se javljaju kod živoinja koje su osetljive na određenu namirnicu u ishrani su: uporni prolivi koji variraju u konzistenciji, a mogu biti i sa primesama krvi. Takođe se javlja i povraćanje, a vremenom životinje postaju primetno izmršavele.

Osetljivost na hranu može da se javi u bilo kojoj starosnoj dobi.

Dijagnoza

Da bi se došlo do prave dijagnoze potrebno je puno strpljenja i vremena kako kod veterinara, tako i kod vlasnika.

Dijagnostika podrazumeva kompletna ispitivanja i analize svih problema koji su u vezi sa gastorintestinalnim sistemom. Tek nakon isključivanja ostalih bolesti, pristupa se eliminacionim dijetama.

S obzirom na to da se uspešnost određene vrste hraniva proverava u periodu od tri do četiri nedelje, realno je očekivati da će za identifikaciju hraniva koje pravi problem biti potrebno više meseci.

Terapija

Osim eliminacione dijete, veterinar će ponekad prepisati lekove koji će doprineti bržoj stablilizaciji opštih kliničkih simptoma. Potrebno je takođe korigovati nedostatak vitamina i minerala koji se javlja zbog poremećaja funkcije u želudačno-crevnom sistemu.

Debelo crevo

Debelo crevo predstavlja završni deo sistema za varenje. Nastavlja se na tanka creva i anatomski se sastoji se iz tri dela, to su slepo crevo ili cekum, kolon i rektum.

Za razliku od ljudi kod kojih slepo crevo može da izazove ozbiljne zdravstvene probleme, kod životinja takvi problemi nisu opisani. Kolon je najduži deo debelog creva. U kolonu se odigravaju vrlo važne funkcije kao što je ekstrakcija vode i elektrolita iz sadržaja, sakupljanje izmeta i i njegovo izbacivanje u spoljašnju sredinu. U kolonu takođe dolazi i do varenja onih organskih materija koje nisu svarene u tankim crevima.

Rektum je završni deo sistema za varenje koji spaja debelo crevo sa spoljašnjom sredinom.

Defekacija ili izbacivanje fecesa u spoljašnju sredinu je refleksni čin, iniciran rastezanjem zidova završnog dela kolona.

Uzroci oboljenja debelog creva

Oko 60% slučajeva oboljenja debelog creva su uzrokovani prisustvom parazita u debelom crevu ili neadekvatnom ishanom. Većina vlasnika ne shvata značaj redovnog čišćenja životinja od crevnih parazita kao i značaj pravilne ishrane.

Redovna dehelmintizacija (čišćenje od crevnih parazita) štiti na prvom mestu zdravlje ljudi, a odmah zatim i zdravlje njihovih ljubimaca.

Zapaljenska bolest debelog creva, kolitis, najverovatnije nastaje kao posledica više predisponirajućih faktora kao što su imuni mehanizmi, genetski uticaji, infektivni agensi i psihosocijalni faktori.

Tumori debelog creva kod pasa čine 30-60% od svih tumora koji se pojavljuju u sistemu za varenje. Kod mačaka oni čine 10-15% tumora koji se pojavljuju u mačećem sistemu za varenje.

Pored ovih oboljenja, javljaju se i bakterijska zapaljenja debelog creva, uvrnuća debelog creva, kao i megakolon, oboljenje koje se češće sreće kod mačaka nego kod pasa a karakteriše ga proširenje čitavog zida debelog creva.

Megakolon može da bude urođen ili da nastane zbog nekog drugog primarnog uzroka kao što je prelom karlice.

Simptomi oboljenja debelog creva

Najčešći simptom koji može da govori o bolesti debelog creva je proliv, mada kod nekih oboljenja debelog creva dolazi i do zatvora.

Proliv koji se javlja prilikom oboljenja debelog creva obično u sebi sadrži dosta sluzi, takođe često sadrži manju ili veću količinu sveže krvi.

Prilikom defekacije obolela životinja pokazuje znakove neprijatnosti i uznemirenosti a primetni su i jaki grčevi stomačnih mišića.
Frekvencija defekacije je često povećana.

U većini slučajeva oboljenja debelog creva životinja pokazuje volju za šetnjom i apetit ostaje nepromenjen.

Primetan gubitak telesne težine je redak osim ako se bolest debelog creva nije pojavila zajedno i sa bolešću tankog creva, ili sistemskom bolešću, malignim procesom ili sa infestacijom crevnim parazitima.

Dijagnostika oboljenja debelog creva

Da bi se dijagnostikovala bolest debelog creva, potrebno je od vlasnika saznati detaljnu istoriju pacijenta, obaviti klinički pregled i, po potrebi, pristupiti daljim dijagnostičkim metodama kao što su: koprološki pregled, radiološki pregled, ultrazvučni pregled i kolonoskopija sa biopsijama.

Oboljenja debelog creva

Problemi sa ishranom

Bolesti debelog creva prouzrokovane neadekvatnom ishranom češće se javljaju kod pasa nego kod mačaka. Psi, a pogotovu štenci, daleko su skloniji gutanju različitih predmeta iz okoline kao i namirnica koje nisu primerene za ishranu pasa.

Vlasnici često iz neznanja, ali i iz dobre namere, ponude svom ljubimcu neadekvatnu hranu i tako dovedu do ozbiljnijih poremećaja. Problemi nastaju i kada se životinja prejede, a ponekad je dovoljno da i sam vlasnik naglo promeni jednu granuliranu hranu drugom, pa da nastane proliv debelog creva. Pse ne bi trebalo hraniti ostacima hrane sa trpeze, a takođe bi ga trebalo sprečiti da jede ostatke hrane iz kante za otpatke.

Ako veterinar iz razgovora sa vlasnikom ustanovi da su pas ili mačka pojeli neadekvatnu hranu najčešće će preporučiti odmor stomaka od 12h. Takođe će utvrditi da li je potrebno uvesti infuziju ako je ljubimac dehidriran.

Posle perioda gladovanja životinju treba hraniti visoko svarljivim namirnicama raspodeljenih u većem broju obroka. Hrana treba da sadrži nizak procenat masnoće, visok procenat lako svarljivih ugljenih hidrata, kao i proteine koji su visoke biološke vrednosti.

Stolica obolele životinje se obično normalizuje u toku 3-5 dana.

S obzirom na to da postoje gotove veterinarske dijete, najbolje je konsultovati se sa veterinarom koji će preporučiti adekvatnu terapijsku dijetu.

Problemi sa parazitima debelog creva

Infestacija crevnim parazitima Trichuris vulpis je jedan od najčešćih uzroka akutnih ili hroničnih oboljenja debelog creva kod pasa. Izmet obolelog psa obično sadrži veću ili manju količinu sveže krvi i veliku količinu sluzi. Psi ponekad pokazuju izrazitu bolnost prilikom palpacije stomaka, smanjen apetit i gubitak telesne težine. Važno je napomenuti da mnogi infestirani psi ne pokazuju nikakve kliničke simptome i opasan su izvor zaraze za druge pse.

Odrasle gliste u crevima pasa produkuju jaja koje pas putem izmeta izbacuje u spoljašnju sredinu. Jaja Trichuris-a mogu godinama da opstanu u spoljašnjoj sredini i da budu izvor infekcije za druge pse.

Sigurna dijagnoza se postavlja koprološkim pregledom izmeta i pronalaženjem prepoznatljivih jaja Trichuris vulpis-a.

Veterinar će po dijagnostikovanju ovoga oboljenja propisati odgovarajuće sredstvo za čišćenje od crevnih parazita, kao i njegovo doziranje.

Kod štenaca čišćenje od crevnih parazita treba vršiti na svakih mesec dana, a kod odraslih pasa u intervalima od tri meseca do šest meseci u zavisnosti od sredine u kojoj pas boravi.

Infestacija ljudi parazitima Trichuris je kontraverzna i nije dokazana, ali vlasnici treba da budu upoznati sa higijenskim merama pri uklanjanju psećeg izmeta. Potrebno je redovno čišćenje od crevnih parazita.

Tumori debelog creva

Tumori koji se pojavljuju u debelom crevu malih životinja čine 30-60% od svih tumora koji se javljaju u sistemu za varenje pasa i 10-15% mačaka.

Klinički znaci kod životinja koje u debelom crevu imaju neki od tumora su najčešće nejasni i nekarakteristični pa ih je nemoguće razlikovati od kliničkih znakova koji se javljaju kod drugih bolesti debelog creva. Sistemski znakovi oboljenja obično nisu prisutni osim kod uznaperedovale bolesti.

Tumori debelog creva, bilo da su benigni ili maligni po prirodi, javljaju se obično kod srednje starih ili starijih životinja, ali opisane su pojave tumora i kod životinja ispod dve godine.

Da bi se postavila dijagnoza tumora potrebno je izvršiti opšti klinički pregled, rektalni, rendgenološki i ultrazvučni pregled. Da bi se utvrdilo da li je tumor debelog creva po svojoj prirodi maligni ili benigni neophodno je izvršiti patohistološki pregled uzorka tumora.

U zavisnosti od prirode tumora veterinar se odlučuje da li da izvrši operativno odstranjivanje tumora ili neku drugu terapeutsku meru.

Poremećaj pokretljivosti jednjaka

Najčešći poremećaj u pokretljivosti jednjaka je oboljenje koje se naziva megaesophagus. Megaesophagus predstavlja generalizovano proširenje jednjaka usled nedostatka peristaltičkog talasa zidova ovog organa. Javlja se najčešće kod pasa, dok je kod mačaka jako redak.

Megaesophagus može da bude urođen ili stečen megaesophagus, koji se najčešće javlja kod odraslih pasa.

Urođeni megaesophagus

Većina štenaca ispoljava prve simptome bolesti ispod deset nedelja starosti. Utvrđeno je da je urođena forma megaesophagusa nasledna i to autozomalno recesivno nasledna. Rase pasa kod kojih se megaesophagus češće pojavljuje su: foksterijeri, patuljasti šnauceri, doge, irski seteri, nemački ovčari, labrador retriveri, njufaundlenderi i šar-pei. Međutim, megaesophagus se sreće i kod mešanaca, kao i kod pasa kod kojih nije poznat raniji predak koji je bolovao od megaezofagusa.

O samom razlogu ovog oboljenja se ne zna mnogo, ali se smatra ga da je u pitanju kasnija inervacija i sazrevanje jednjaka.

Vlasnik primećuje prve stimptome kada štenetu u hranu počne da dodaje čvršće komponente poput granula, itd. Štene počinje da povraća hranu ili neposredno po obroku, ili nekoliko sati nakon obroka. Hrana se štencima često vraća kroz nos. Simptomi se vremenom pogoršavaju i štene primetno zaostaje u razvoju u odnosu na druge iz legla. U sadržaju koji obolelo štene izbacuje mogu se primetiti i tragovi krvi. Moguća je pojava i aspiracione upale pluća.

Nasledni megaesophagus odraslih pasa

Nasledni megaesophagus odraslih pasa se javlja najčešće između sedme i petnaeste godine starosti. Ne postoji rasna ili polna predisponiranost. Uzrok nastanka ovog megaesophagusa nije sa sigurnošću utvrđen, ali se pretpostavlja da je u pitanju poremećaj u nervnoj provodljivosti. Simptomi su isti kao i kod prethodno opisanog oblika megaesophagusa.

Sekundarni megaesophagus

Postoje mnoge bolesti pasa koje sekundarno dovode do pojave megaesophagusa: povrede jednjaka ili pripadajućih nervnih puteva, zapaljenske bolesti, tumori, oštećenja centralnog nervnog sistema (na primer kao posledica štenećaka), oštećenje nervnih puteva, neuropatije, trovanja, endokrini poremećaji...

Dijagnoza

Svakog psa dovedenog zbog problema sa povraćanjem, veterinar mora vrlo pažljivo da pregleda, jer sam vlasnik često ne razlučuje da li je u pitanju povraćanje ili vraćanje hrane (regurgitacija). Da bi se postavila tačna dijagnoza neophodno je uraditi radiografska snimanja. Endoskopija se ne koristi u postavljanju dijagnoze, ali korisno ju je uraditi jer nam daje podatke o eventualnim oštećenjima jednjaka ili o postojanju zapaljenja jednjaka. Kada se kod šteneta dijagnostikuje megaesophagus, najčešće se radi o urođenom megaezofagusu. Međutim, kada se megaesophagus dijagnostikuje kod odraslog psa, često je teško razlučiti da li je u pitanju nasledni megaesophagus odraslih pasa ili sekundarno nastao megaesophagus. Kada je u pitanju sekundarno nastao megaesophagus, potrebno je utvrditi i uzrok njegovog nastanka. Pošto postoje mnogi mogući uzroci sekundarnog megaesophagusa, kliničar na osnovu pregleda psa i svoje procene odlučuje koje će se analize dalje vršiti u cilju postavljanja tačne dijagnoze.

Prognoza

Prognoza kod pasa obolelih od megaesophagusa zavisi od uzroka pojave ove bolesti. Takvog psa bi trebalo isključiti iz priploda. Čak kod 60% ovakvih pasa razvija se aspiraciona pneumonija. Kod vrlo malog broja pasa dolazi do spontanog nestanka simptoma oboljenja.

Terapija

Terapija na prvom mestu zavisi od uzroka megaesophagusa. Ako je u pitanju sekundarni megaesophagus, mora da se tretira primarna bolest. Svakoj životinji oboleloj od megaesophagusa treba da se zadovolje energetske potrebe. Važno je obezbediti psu takav način ishrane koja će mu pružiti adekvatnu količinu svih hranjivih materija uz minimalan gubitak hrane putem regurgitacije.

Psu treba davati visoko kalorične obroke podeljene u male porcije. Posuda sa hranom bi trebalo da stoji na visini kako bi se silom gravitacije potpomogao put hrane do želuca.

Pokušavalo se da se megaesophagus tretira sa čitavim nizom različitih lekova, ali bez većeg uspeha. Hirurški tretman takođe nije doveo do značajnih rezultata.

Zapaljenske bolesti jednjaka - oesophagitis

Ezofagitis predstavlja zapaljenski proces na sluzokoži zida jednjaka. Može da se manifestuje u vidu blagih zapaljenskih promena na površini sluzokože, ali i u vidu teških, ulceroznih promena na sluzokoži ovog organa.

Mukozni sloj jednjaka formira barijeru koja štiti dublje slojeve od oštećenja. Ovaj zaštitni sloj se sastoji od sluzi koju produkuju ćelije zida jednjaka i bikarbonatnih jona (bikarbonatni joni imaju važnu ulogu u neutralizaciji kiselih produkata koji dospevaju u jednjak u toku vraćanja hrane iz želuca). Poremećaj ili oštećenje ovog zaštitnog sloja dovodi do pojave zapaljenskih, erozivnih ili ulceroznih oštećenja na sluzokoži jednjaka.

Ezofagitis može da bude primaran i sekundaran. Primarni ezofagitis je obično uzrokovan direktnim kontaktom životinje sa uzrokom oštećenja. Na primer, različiti kiseli ili bazni proizvodi kao i korozivne materije, opekotine, zračenje kao i strana tela koja životinja unese u jednjak.

Sekundarni ezofagitis je obično posledica nekog primarnog oboljenja, kao što je na primer megaezofagus.

Klinički znaci

Znaci koji se javljaju kod upale sluzokože jednjaka variraju od težine promena, a mogu da budu blagi, skoro neprimetni, ali i takvi da ugrožavaju život životinje. Znaci koji karakterišu ezofagitis ukuljučuju pojačano balavljenje, poremećaj ili nedostatak apetita, perverzan apetit, slabljenje životinje, vraćanje konzumirane hrane i tečnosti na nos ili usta. U pljuvački životinje obolele od oesophagitisa najčešće se nalazi krv ili sukrvica, kao i veći ili manji parčići nesvarene hrane.

Moguća je i pojava visoke telesne temperature. Česta komplikacija ezofagitis je aspiraciona upala pluća.

Dijagnoza

Da bi se postavila sumnja na oesophagitis, moraju se prikupiti svi podaci od vlasnika o tome šta je životinja jela, kakve su joj navike, da li ima običaj da u usta uzima strana tela, da li je životinja u sredini u kojoj boravi mogla da dođe u kontakt sa insekticidima, sredstvima za održavanje higijene u kući i sl.

Fizički pregled pacijenta retko može da pomogne u dijagnostici ezofagitisa, ali ga je vrlo važno detaljno izvršiti da bi se eliminisale moguće diferencijalne dijagnoze. Međutim, moguće je da veterinar prilikom pregleda otkrije znake upale jezika ili ždrela, naročito ako je životinja uzela neku kaustičnu supstancu. Životinja može i da pokazuje bol kada veterinar prepipava regiju vratnog dela jednjaka. Kontrastni rendgenološki pregled je jako važan metod dijagnostike, jer se uz pomoć ove metode mogu otkriti promene u izgledu sluzokože jednjaka.

Endoskopija je takođe koristan metod pregleda pacijenta.

Terapija

Nakon što utvrdi uzrok ezofagitisa, veterinar pristupa tretmanu. Ukoliko je uzrok ezofagitisa neka korozivna hemijska supstanca, obavezno je treba isprati rastvorom blage kiseline (kod trovanja bazom) ili rastvorom blage baze (ako je u pitanju kiselina).

Kod lakših slučajeva ezofagitisa, oboljenje se obično sanira za nekoliko dana bez ikakve specifične terapije.

Vlasniku se savetuje da prvi dan po pojavi ovoga oboljenja životinji ne daje da konzumira ikakvu hranu ili tečnost. Sledećih dana preporučuje se davanje tečne ili kašaste hrane na sobnoj temperaturi i vrlo brzo dolazi do prestanka svih simptoma.

Kada su u pitanju teži slučajevi ezofagitisa, terapija zahteva punu pažnju i angažovanje vlasnika, kao i svakodnevne posete veterinaru. Zbog nemogućnosti da konzumira hranu, životinja se mora svakodnevno veštački hraniti.

Veštačka ishrana mora da traje onoliko dugo dok se ne pojave prvi simptomi poboljšanja, kada vrlo lagano treba početi sa uvođenjem tečne hrane. Hrana treba da bude tečna, umereno temperirana, treba je davati u manjim obrocima i treba da ima visok sadržaj proteina, a nizak sadržaj masti.

Vlasnik mora da obrati naročitu pažnju na svoga ljubimca u doba kada dolazi do prvih znakova poboljšanja, jer je životinja gladna, i može da se desi da pojede nešto što joj ne prija, što može da dovede do pogoršanja.

Specifična terapija koju primenjuje veterinar za životinju obolelu od ezofagitisa se sastoji iz lekova koji štite površinu jednjaka i stvaraju zaštitni sloj na površini.

U terapiju je potrebno uključiti antibiotike ukoliko veterinar posumnja da je došlo do oštećenja dubljih slojeva jednjaka ili ako je došlo do razvoja aspiracione upale pluća. Kod životinja kod kojih je izražena bolnost usled ezofagitisa treba primeniti lokalnu analgetsku terapiju lidokainom.

Dilatacija i torzija želuca

Dilatacija i torzija (proširenje i okretanje) želuca je oboljenje koje se javlja samo kod pasa, i to kod velikih rasa pasa sa dubokim grudnim košom: nemačke doge, nemački ovčari, bokseri, dobermani, veliki šnauceri... Postoje opisani slučajevi dilatacije i torzije želuca kod malih rasa pasa kao što su pekinezeri, ali u daleko manjem procentu nego kod velikih rasa pasa.

Oboljenje se obično javlja kod pasa starosti između dve i deset godina.

Pravi uzrok ovoga oboljenja nije poznat, mada postoje terorije o genetskoj predispoziciji pasa na ovo oboljenje, sumnja se i na probleme u anatomskoj građi i položaju organa u ovoj regiji, kao i na probleme u pokretljivosti želuca obolelih pasa. Fizička aktivnost i način ishrane psa mogu biti predisponirajući faktori za pojavu ove bolesti ali oni nisu njen uzrok.

Dilataciju želuca treba razlikovati od prepunjenosti želuca koja se javlja kada se pas prejede. Štenci su skloni prejedanju tako da se kod njih prepunjenost želuca javlja čeće, ali ne dolazi do razvoja simptoma dilatacije. Dilatiran želudac kod obolelog psa je nadut jer je ispunjen velikom količinom vazduha, pa može da ostane u ovom položaju (dilatacija) ili može da se okrene oko svoje ose usled čega oboljenje nazivamo torzija ili volvulus želuca. Kada se dogodi torzija želuca, pas ubrzo ulazi u stanje šoka, jer želudac, usled promenjenog položaja vrši pritisak na vitalne krvne sudove.

Klinička slika

Prvi simptomi koje vlasnik primeti kod psa su uznemirenost, nemogućnost da se skrasi na jednom mestu, teže disanje. Ubrzo nakon toga se javlja nagon za povraćanjem, pa pas zauzima položaj kao da će povratiti. Primećuje se i kontrahovanje trbušne muskulature, ali pas ne uspeva da povrati. Kako vreme odmiče, tako simptomi postaju sve dramatičniji. Stomak postaje nadut i sve više se uvećava. Potrebna je brza reakcija vlasnika i veterinara da ne bi došlo do uginuća.

Dijagnoza

Dijagnoza se postavlja na osnovu kliničkog pregleda i radiografskog snimaja stomaka psa.

Terapija

Prvi korak u terapiji životinje obolele od dilatacije ili torzije želuca je terapija protiv šoka. Pas se odmah priključuje na infuziju i veterinar odlučuje koje će medikamente u antišok terapiji da primeni. Sledeći korak u terapiji je smanjivanje pritiska u želucu obolelog psa. Ako je moguće, veterinar će da intubira psa i na taj način će osloboditi gasove iz želuca u spoljašnju sredinu. Zatim će isprati želudac psa i odstraniti sav sadržaj. Ako nije moguće izvršiti intubaciju psa, izvršiće punkciju želuca i na taj način osloboditi gasove.

Kada se stanje psa donekle stabilizuje i kada se pritisak u želucu smanji, preporučljivo je da se izvrši radiografsko snimanje psa, kako bi se utvrdilo da li je u pitanju samo dilatacija, ili je došlo do torzije i volvulusa. Kada je u pitanju samo dilatacija želuca, operativni zahvat je dobro uraditi, ali ne mora da se radi odmah, već može da se sačeka da se stanje psa stabilizuje. Međutim, kada su u pitanju torzija i volvulus, mora se izvršiti hiruški zahvat.

Osnovni princip operativnog zahvata je da se želudac vrati u fiziološki položaj i da se fiksira za unutrašnji trbušni zid kako bi se sprečio recidiv.

Nažalost, čak i kada vlasnik psa primeti prve simptome na vreme i operacija se izvede na vreme, smrtnost od ovoga oboljenja je velika i dostiže čak 50 %. Kod preživelih pasa česta je pojava srčanih smetnji, naročito aritmija kroz pola do tri godine od operacije. Ako u pitanju nisu teške aritmije, terapija za psa nije potrebna, ali ako veterinar proceni da su aritmije ozbiljne, primeniće odgovarajuću terapiju.

Profilaksa

Svi budući vlasnici pasa velikih rasa sa dubokim grudnim košem trebalo bi da se raspitaju o poreklu svog novog ljubimca, kao i o zdravstvenom stanju roditelja i predaka. Vlasnici pasa rasa predisponiranih na ovo oboljenje nikako ne bi smeli svoje ljubimce da hrane hranom koja nadima. Takođe se ne preporučuje ni pojačana fizička aktivnost psa koji je skoro jeo.

Čir i erozija želuca

Čir (ulcer) je defekt na mukozi želuca koji prodire u dublje slojeve. Erozija želuca je takođe defekt na mukozi želuca koji, za razliku od ulcera, ne prodire u dublje slojeve, već je samo površinski.

Čirevi i erozije se javljaju često na želucu malih životinja, ali su češći kod pasa nego kod mačaka.

Etiologija

Postoje mnogi uzroci koji mogu da dovedu do pojave oštećenja na sluzokoži želuca. Neki od tih su: stres, oralna upotreba različitih medikamenata kod pasa i mačaka, infektivne bolesti, oštećenja sluzokože želuca kao posledica malignog oboljenja nekog drugog organa ili organskog sistema, gljivične bolesti, bolesti bubrega, bolesti jetre, oštećenja sluzokože želuca stranim telima ...

Najčešći uzrok pojave ulcera i erozija na želucu malih životinja je peroralna upotreba nesteroidnih antiinflamatornih lekova (lekova u koje spadaju aspirin, acetisal, brufen...)
Česta upotreba ovih lekova, njihovo davanje u nepropisnim prevelikim dozama, povećana kiselost želudačnog sadržaja, kao i upotreba lekova iz grupe glukokortikosteroida gotovo sigurno dovode do pojave većih ili manjih oštećenja na sluzokoži želuca.

Psi su osetljiviji na primenu ovih lekova u odnosu na ljude, verovatno zato što ovi lekovi imaju duži poluživot u serumu pasa u odnosu na ljude, što rezultira akumulacijom većih doza leka u organizmu. Postoji i individualna osetljivost pasa na nesteroidne antiinflamatorne lekove, tako da neki pas od jednokratne upotebe, na primer aspirina, može da dobije želudačna krvavljenja koja su u stanju da mu ugroze život, dok drugi pas i pored dugotrajne upotrebe nekog iz ove grupe lekova ne mora da pokazuje nikakve simptome.

Stres se navodi kao čest uzrok pojave oštećenja sluzokože želuca kako kod ljudi tako i kod životinja. Mehanizam kojim stres dovodi do pojave ulcera i erozija na želucu nije potpuno utvrđen, ali se sa sigurnošću zna da svaki oblik stresa kod pasa dovodi po povećanog stvaranja kiselih produkata u želucu.

Klinički znaci

Mnoge životinje koje obole od erozija ili čira ne želucu ne moraju da pokazuju jasne i očigledne simptome. Jedan od prvih simptoma kod obolelih životinja je povraćanje. U povraćenom sadržaju može ali ne mora da bude krvi. Važno je znati da pojava krvi u povraćenom sadržaju ne znači da pas ima čir. Ovakav simptom može da se javi i kod mnogih drugih oboljenja.

Drugi simptomi koji mogu da se primete kod obolele životinje su: depresija, bezvoljnost, apatičnost, slabost, anemija, edemi po telu, pojava izrazito tamno obojene stolice, mršavost, bol u trbušnoj regiji.

Ukoliko čir dovede do perforacije trbušnog zida, klinički znaci postaju daleko dramatičniji: pas ili mačka teško i ubrzano dišu, puls im je ubrzan, primetno su slabi i jedva mogu da stoje na nogama, a sluzokože su im upadljivo blede.

Dijagnoza

Najsigurniji metod za dijagnostiku ulcera je endoskopija.

Veterinar može da se odluči da izvede hiruški zahvat kako bi istovremeno pronašao ulcer i pristupio njegovoj sanaciji.

Terapija

Konzervativan tretman sa odgovarajućom dijetom može da bude uspešan. Ukoliko ne dođe do vidnijeg poboljšanja za 5 - 7 dana, pristupa se hirurškoj sanaciji ovog oboljenja.

Corona virusna infekcija

Corona virusna infekcija je oboljenje kojem podležu psi različitih starosnih kategorija, ali najviše oboljevaju štenci. Corona virus je raširen među psećom populacijom svuda u svetu, slično kao i parvovirus, ali je manje opasan.

Klinički znaci corona virusne infekcije variraju od vrlo blagih, pa do vrlo ozbiljnih simptoma čija je glavna manifestacija jako povraćanje i proliv. Kod pasa obolelih od corona virusne infekcije uglavnom ne dolazi do povišenja telesne temperature. Stolica obolelog psa varira u izgledu i boji i može da bude žućkasto-narandžasta, crvenkasta ili sukrvičava. Po konzistenciji može da bude kašasta ali i potpuno vodenasta, kao i sa dosta sluzi.

Veterinar može da postavi sumnju da se radi o corona virusnoj infekciji kod svih pasa koji naglo oboljevaju od akutne dijareje i povraćanja posebno ako je obolelo više pasa. Važne podatke daje i vakcinalni status pasa, kao i neki od pratećih kliničkih manifestacija. Za razliku od parvovirusne infekcije, kod corona virusne infekcije retko na početku dolazi do povišenja telesne temperature, retko se pojavljuje izrazita leukopenija (smanjenje broja belih krvnih zrnaca u krvi), retko kada dolazi i do pojave veće količine krvi u povraćenom sadržaju i u stolici. Međutim, vrlo često dolazi do mešane infekcije kod pasa sa parvo i sa korona virusom, i to po podacima američkih autora čak u 25 % slučajeva.

Mešana infekcija daje vrlo teške kliničke simptoma i najčešće je fatalna po obolelog psa. Na sreću, korona virusna infekcija najčešće nije fatalna.

Terapija korona virusne infekcije se na prvom mestu zasniva na nadoknadi tečnosti putem infuzionih rastvora, kao i na terapiji sredstvima koja zaustavljaju proliv. Većina obolelih pasa se uz odgovarajuću terapiju brzo oporavlja. Uginuća od korona virusne infekcije su retka ali su moguća, posebno kod štenaca.

Profilaktička mera protiv korona virusne infekcije je vakcinacija pasa. Međutim, pretpostavlja se da postoji više sojeva korona virusa, kao i zato što korona virusna infekcija najčešće nije letalna, vakcinacija se preporučuje kod onih pasa koji su dosta izloženi kontaktu sa drugim psima, na primer psi koji borave u odgajivačnicama ili pansionima za pse.

Mačeća coronvirusna infekcija.

Infekcije corona i rota virusom kod mačaka se slično manifestuju kao infekcije ovim virusima kod pasa. Nijedan od ovih virusa ne daje teške simptome i nisu potrebne preventivne vakcinalne mere.

Kako da prepoznate bolest u ustima svog ljubimca

Zubi niču usled progresivnog rasta korenova. Vreme nicanja varira od vrste do vrste, od rase do rase i određeno je za svaki zub pojedinačno. Faktori koji na ovo utiču su mnogobrojni, ali neki od presudnih obuhvataju: zdravstveno stanje životinje, uhranjenost, pol, veličinu tela i godišnje doba u kom je jedinka rođena.

Npr. zubi ženki i velikih rasa pasa, kao i jedinki koje su rođene u leto niču brže u odnosu na pse malih i patuljastih rasa, mužjake i one koji su rođeni zimi.

Zbog kontrastne boje sa ostalim strukturama usne duplje, zubi su najočiglednije strukture u ustima. Površina zdravog zuba treba da bude ujednačene gustine, bele boje i na dodir glatka. U poređenju sa psećim, zubi mačaka su nešto žući. Kada su vilice zatvorene i zagriz pravilan, donji očnjaci nalaze se između gornjih očnjaka i trećih inciziva.

Orofaringealne bolesti javljaju se dosta često i uobičajene su kako kod pasa tako i kod mačaka. Nažalost, često se dešava da znaci ovih oboljenja ostaju neprimećeni sve do trenutka kada je jedina moguća terapija - vađenje zuba. Mnoge sistemske bolesti mogu da dovedu do ovakvih simptoma, a zanemarivanje takvih oboljenja ponekad može da dovede do fatalnog ishoda.

Ne dozvolite da se to dogodi. Preduhitrite ove bolesti i prevenirajte radikalne procedure.

Evo osnovnih simptoma orofaringealnih oboljenja koje lako možete da prepoznate:

NEPRIJATAN ZADAH IZ USTA: Ovo je jedan od prvih i najčešćih znakova bolesti koji nastaje usled taloženja i truljenja hrane u ustima. Kod nekih jedinki zadah može da potiče iz želuca i lako se koriguje adekvatnijom i lakše svarljivom ishranom, ali svakako je zabrinjavajući simptom zbog kog treba da potražite stručno mišljenje.

INAPETENCA: Odbijanje hrane može da bude posledica visoke temperature, apatije ili bilo kog sistemskih oboljenje, ali takođe može biti posledica bola ili infektivnog žarišta u ustima.

TRLJANJE USANA I BRADE: Ukazuje na bol u ustima i zapaljenje sluznice ili kože usana.

SALIVACIJA: Pojačano baljenje najčešće je posledica nemogućnosti gutanja ili sklapanja vilica usled bola izazvanog zubnim apscesom, prekomernim nagomilavanjem kamenca ili pucanjem zuba. Ukoliko su u usnoj duplji prisutne rane pljuvačka će sadržati primese krvi.

OTEŽANO GUTANJE: Posledica je zapaljenog, oštećenog ili traumatizovanog tkiva koje izaziva pojavu lokalnog bola. Mehanička opstrukcija stranim telom ili tumorom, rascep nepca i određeni neurološki problemi takođe će dovesti do ovog problema.

UBRZANI POKRETI VILICA I JEZIKA: Škrgutanje zubima i škljocanje vilica ukazuju na pojavu bola ili neke neurološke abnormalnosti.

BAZIČNA HIGIJENA ZUBA

PRANJE ZUBA: Idealno bi bilo kada biste svom ljubimcu prali zube, baš kao i sebi, svaki dan. S obzirom da ovo najčešće nije moguće, savetujemo vam da to činite minimum tri puta nedeljno. Ukoliko smatrate da je i to mnogo, onda je bolje da ih i ne perete jer jednonedeljnim ili dvonedeljnim pranjem ne postižete ništa u smislu poboljšanja higijene u usnoj duplji.

Danas postoje mnogobrojne paste za zube koje su namenjene psima i mačkama, a gotovo sve imaju odgovarajući ukus. Pored ovoga postoji i mnogo vrsta četkica za zube, ali vam savetujemo da koristite one koje se navlače na kažiprst jer su najjednostavnije za manipulaciju i gotovo je nemoguće povrediti bilo koju strukturu u ustima.

Trudite se da pranje zuba vašem ljubimcu postane rutina u kojoj ćete oboje uživati. Najbolje je da krenete sa navikavanjem od malena i da ga posle svakog pranja zuba adekvatno nagradite.

ŽVAKANJE KOSTIJU - NE! NE! NE!: Polemike oko davanja kostiju radi "masiranja" desni i "spontanog" struganja kamenca su mnogobrojne i, izgleda, beskrajne. Generalno, ne bi trebalo da dajete svom psu da žvaće bilo šta što ne biste mogli da žvaćete i vi. Upravo tako. U kostima ne postoji ništa što je hranjljivo za vašeg ljubimca i ništa što već ne postoji u komercijalnoj granuliranoj hrani renomiranih proizvođača.

Potrudite se da pronađete medicinsku hranu koja je svojim sastavom, oblikom i veličinom namenjena nezi zuba. Rezultati će vas obradovati.

ULTRAZVUČNO SKIDANJE KAMENCA: Ovo je svakako najbolji način održavanja higijene zuba. Ali ne i jedini. Ovaj zahvat mora da se izvrši u opštoj anesteziji što većina vlasnika smatra frustrirajućim.

Ali to je jedini način kojim se detaljno uklanja prljavština i kamenac sa svih zuba.

Kao i u svemu, najbolje je da pronađete zlatnu sredinu. Jednom ili dva puta godišnje odvedite svog ljubimca na ultrazvučno skidanje kamenca, a u međuvremenu se naoružajte adekvatnom hranom, pastom i četkicama za zube.

Zapamtite: infekcija desni i zuba nije problem lokalizovan samo u ustima. To je problem koji ugrožava ceo organizam.

Sa odgovarajućom i redovnom negom zuba, vaš ljubimac će uživati u dugom i zdravom životu.

Bolesti jetre

Bolesti jetre obuhvataju veliki broj poremećaja kod kojih je funkcija jetre smanjena i manje efikasna nego što je normalno.

Jetra je najveći unutrašnji organ u organizmu Vašeg ljubimca i pretpostavlja se da vrši oko 1500 funkcija. Jetra ima centralnu ulogu u varenju i preradi hranljivih materija, odstranjivanju toksina, sintezi osnovnih komponenti krvi kao i deponovanju vitamina i minerala.

Hepatitis predstavlja zapaljenje jetre koje može biti posledica mnogobrojnih poremećaja uključujući one izazvane virusima, bakterijama, hemikalijama i lekovima.

Ukoliko zapaljenje jetre traje dugo i ako se ne leči adekvatno, može doći do zamene zdravog tkiva jetre ožiljnim, vezivnim tkivom što predstavlja cirozu jetre.

Funkcija jetre može biti poremećena i usled bolesti koje su zahvatile neke druge organe u telu, dok su neki psi i mačke rođeni sa poremećajima u funkciji jetre.

Faktori koji mogu da dovedu do bolesti jetre uključuju:

STAROST

Urođena i razvojna oboljenja obično pokazuju znake kod mlađih jedinki, dok su tumori jetre česti kod ljubimaca starijih od 10 godina.

RASA

Određene rase poput bedlington terijera, jorkšir terijera, koker španijela kao i sijamskih mačaka češće se rađaju sa urođenim oboljenjima jetre, a istovremeno su im i skloniji u kasnijim starosnim dobima.

UTICAJ OKOLINE

Toksične hemikalije (pesticidi i herbicidi) i lekovi, ako se unose slučajno ili nekontrolisano mogu da dovedu do oštećenja jetre.

KONDICIJA-UHRANJENOST

Mačke koje imaju prekomernu telesnu masu ili ne jedu iz bilo kog razloga 4-5 dana, sklonije su razvoju oboljenja jetre.

Prepoznavanje znakova bolesti jetre

Vrlo je teško prepoznati da Vaš ljubimac ima neko od oboljenja jetre jer su klinički znaci zajednički kao i za mnoga druga oboljenja:

  • slab apetit
  • depresija
  • gubitak telesne mase
  • pojačana žeđ kod pasa
  • Specifični znaci oboljenja jetre uključuju :

  • žuticu (ikterus-žuto prebojavanje desni, kože i vidljivih sluznica)
  • poremećeno ponašanje (nervni simptomi)
  • nakupljanje tečnosti u stomaku (ascites)

Dijagnoza

Detaljan klinički pregled Vašeg ljubimca od strane Vašeg veterinara je osnova koja može ukazati na potencijalno oboljenje jetre. Budući da su simptomi bolesti jetre nespecifični veterinar može da predloži dalja dijagnostička ispitivanja kako bi se potvrdila dijagnoza:

Analize krvi

Putem analiza krvi moguće je detektovati biohemijske promene koje govore o oštećenju jetre ili o njenoj poremećenoj funkciji.

Ultrazvučni i rendgenski pregled

Ovim pregledima je moguće otkriti promene u obliku, veličini ili dotoku krvi u jetru. Primenom ultrazvuka moguće je steći uvid i u strukturu jetrine građe.

Biopsija jetre

Definitivnu dijagnozu oboljenja jetre moguće je postaviti laboratorijskim pregledom uzetog isečka tkiva jetre.

Tretman i kontrola kućnih ljubimaca sa bolestima jetre

U zavisnosti od ozbiljnosti i vrste oboljenja jetre veterinar će preporučiti adekvatnu terapiju i režim za Vašeg ljubimca.

Specijalno formulisana ishrana, upotreba određenih lekova i u određenim slučajevima hirurgija su najčešće terapijske smernice kod pasa i mačaka sa obolelom jetrom. Odmor i pošteda su veoma značajni za uspešan oporavak pacijenta sa obolelom jetrom.

Jetra, za razliku od drugih organa ima izuzetno veliki kapacitet da se obnavlja (regeneriše), podrazumevajući da uzrok oboljenja nije stalno prisutan.

Posebna veterinarska dijeta je neophodna da bi se obezbedila optimalna količina hranljivih materija potrebnih za izgradnju novog tkiva i pomogao oporavak pacijenta.

Upotreba hrane koja sadrži visoko kvalitetne i lako svarljive proteine, ugljene hidrate i masti sa osnovnim vitaminima pomoći će da se odstrane toksične materije iz organizma i da se poboljša regeneracija tkiva jetre.

Akutna insuficijencija bubrega

Bubrezi obavljaju mnoge vitalne funkcije. Jedna od tih funkcija je i uklanjanje toksina koji nastaju u normalnim metaboličkim procesima u telu.

Insuficijencija bubrega podrazumeva da bubrezi ne mogu da obavljaju svoju funkciju na adekvatan način, a akutno znači da je insuficijencija nastala u toku par dana.

Postoje razni uzroci akutne insuficijencije bubrega. Određeni otrovi su čest uzrok: antifriz, biljka ljiljan kod mačaka, grožđe, pojedini lekovi (aspirin, ibuprofen). Teške bakterijeske infekcije takođe mogu biti uzrok.

Iako infekcije mogu nastati spontano, najčešće postoje predisponirajući faktori kao što je bubrežno kamenje ili parcijalna blokada urinarnih puteva.

Uzrok akutne bubrežne insuficijencje može biti bilo šta što smanjuje protok krvi kroz bubrege. To uključuje i dehidrataciju iz bilo kog razloga (ozbiljnije povraćanje ili dijareja).

Blaga akutna insuficijencija ne mora da pokaže simptome.

Simptomi ozbiljnijeg oštećenja mogu uzrokovati pojačanu žeđ i pojačano mokrenje u ranim fazama. Kasniji simptomi mogu biti bezvoljnost, slab apetit i povraćanje.

U krajnjim fazama produkcija urina se samnjuje i životinja može čak i prestati da proizvodi urin.
Analiza krvi i urina nam pokazuje da li se radi o akutnoj bubrežnoj insuficijenciji i koliko je oštećenje ozbiljno.

Ultrazvuk abdomena, rendgen abdomena i specijalne analize krvi nekada mogu biti neophodne da se utvrdi uzrok. Biopsija bubrega se ponekad preporučuje. Na žalost, uzrok često ostaje nepoznat.

Inicijalni tretman akutne insuficijencije bubrega je intravenska nadoknada tečnosti. Infuzija pomaže da se omogući normalna prokrvljenost bubrega a samim tim i dovoljan dotok kiseonika i hranjivih materija u bubrege.

Jako je važno da se prati da li životinja mokri i koliko jer u slučaju da ne mokri neophodne su i druge terapijske mere. Lekovi koji smanjuju kiselost u želucu se često daju zato što oštećenje bubrega može izazvati ulcer na želucu. Antibiotksa terapija je obavezna ukoliko je uzrok bakterijske prirode.

Stanje pacijenta se može jako brzo menjati i zbog toga su neophodne česte analize krvi, urina, merenje krvnog pritiska.

Nažalost, kod nekih pacijenata infuzija tečnosti ne dovodi do poboljšanja. U tim slučajevima opcija je dijaliza koje u našoj zemlji nema. I pored svih terapijskih opcija oko 60 % pasa i mačaka sa akutnom insuficijencijom bubrega ugine ili bude uspavano.

Hronična bubrežna insuficijencija
Hronična bubrežna insuficijencija je oboljenje koje podrazumeva oštećenje bubrega koje traje mesecima ili godinama.

Postoji nekoliko važnih uloga koju bubrezi obavljaju u telu: eliminacija štetnih produkata, održavanje normalne količine i sastava tečnosti u telu, produkcija hormona.

Hronična insuficijenicja je najčešće oboljenje straijih pasa i mačaka mada se može javiti u bilo kom uzrastu. Inicijalna oboljenja koja mogu oštetiti bubrege i dovesti do insuficijencije su infekcije, auto imune bolesti, nasledne anomalije, toksini. Uzrok uglavnom ostaje nepoznat.

Psi i mačke u početnoj fazi mogu izgledati potpuno zdravo i ne moraju da pokazuju simptome. Kako vreme protiče vlasnici najčešće zapažaju pojačano uriniranje i pojačano unošenje vode, smanjen apetit i mršavljenje. Uznapredovali slučajevi se najčešće ispoljavaju povraćanjem, potpunim odsustvom apetita i slabošću.

Dijagnoza se postavlja na osnovu istorije pacijenta, kliničkog pregleda, testova krvi, analize urina, merenja krvnog pritiska i dijagnostike slikom (rendgen i ultrazvuk abdomena).

Terapija hronične bubrežne insuficijencije može uključivati promenu ishrane kao i određne lekove koji će doprineti kontroli kliničkih znakova i usporavanju daljeg progresa oboljenja. Bitan deo terapije je održavanje hidriranosti pacijenta. Dehidratacija može dovesti do slabog apetita, letargije i konstipacije. Pacijenti koji ne unose dovoljno tečnosti moraju primiti infuziju. Redovne kontrole su izuzetno važne.

Kamenje u bešici i uretri kod pasa - urolitijaza
Urolitijaza je termin koji se koristi kada postoji kamenje bilo gde u urinarnom traktu. Urolitijazu ne treba smatrati kao jednu bolest sa jednim uzrokom već kao spektar raznih predisponirajućih faktora koji dovode do stvaranja kamenja.

Urinarni sistem filtrira krv tako što eliminiše nepotrebne materije stvarajući urin. U pojedninim slučajevima količina otpadnih produkata dostiže visoke koncentracije što dovodi do izdvajanja iz tečnog dela urina i formiraju se kristali. Pojedini kristali nastavljaju rast i taloženje i stvara se kamenje -medicinski rečeno urolit.

Većina pasa sa kamenjem u bešici ili uretri pokazuje znakove bola u mokraćnoj bešici. Psi najčešće uriniraju češće nego inače, imaju imaju neželjeno uriniranje u kući, naprežu se prilikom uriniranja, imaju slabiji mlaz mokraće a ponekad i krv u mokraći. Značajan procenat pasa ne pokazuje nikakve simptome (oko 20-30% pasa).

Za identifikaciju ovih slučajeva važno je raditi redovne ultrazvučne preglede. Kompletna opstrukcija uretre je životno ugrožavajuće stanje. Psi kod kojih dođe do potpune opstrukcije uretre se naprežu još više prilikom pokušaja mokrenja, uznemireni su i nakon 1 - 2 dana postaju veoma slabi, povraćaju ili odbijaju hranu.

Hirurgija je najčešća metoda uklanjanja kamenja iz bešike ali određeni tipovi kamenja se mogu ukloniti uz pomoć specijalne ishrane. Da bi se utvrdilo o kom kamenju je reč potrebno je uraditi rendgenske snimke i analizu urina uključujući i urinokulturu.

Mačke sa znacima cistitisa i hematurije
Oboljenja donjih urinarnih puteva kod mačaka su česta. Vlasnici najčešće zapažaju učestalo mokrenje, bol prilikom mokrenja, spor i smanjen mlaz urina, preterano lizanje genitalija, krv u mokraći ili mokrenje van peska.

Mačori su posebno predisponirani za opstrukciju urinarnih puteva i nemogućnost mokrenja. Ovo može da bude životno ugrožavajuće stanje i smatra se jednim od hitnih situacija u veterinarskoj medicini.

Klinički znaci mogu biti gubitak apetita, povraćanje, dehidratacija, bol u stomaku, kolaps.

Najčešći uzroci ovih promena mogu biti sledeći:

    • idiopatski cistitis mačaka
    • uretralni čep
    • spazam ili striktura uretera
    • uroliti/cistoliti
    • neoplazija
    • trauma
    • bakterijska infekcija
    • poremećaji ponašanja

U mnogim slučajevima ne može se otkriti tačan uzrok i tim mačkama se pripisuje da imaju idiopatski cistitis. To je dijagnoza na osnovu isključivanja drugih. Mačke koje su gojazne, žive u stanu i jedu granule su predisponirane za ovo oboljenje. Trenutna teorija je da stres utiče na pojavu idiopatskog cistitisa.

Svaka mačka sa simptomima dojih urinarnih puteva treba da bude detaljno pregledana. Veoma je važna i manuelna palpacija bešike i procena njene veličine i bolnosti. Ukoliko je bešika velika, tvrda i bolna treba posumnjati na opstrukciju uretre. Poželjno je uraditi analize krvi, a analize urina su neophodne da bi se utvrdilo da li se radi o infekciji ili problemu sa kristalima u mokraći.

Ultrazvučni i rentgenski pregled abdomena mogu pomoći u postavljanju dijagnoze.

Terapija zavisi od uzroka. Idiopatski cistitis najčešće prolazi za 3 do 5 dana uz pomoć lekova za smanjene upale (nesteroidini antiinflamatorni lekovi) i analgetika.

Ukoliko je reč o infekcijama neophodni su antibiotici. Veoma važan aspekt lečenja je i obogaćenje okruženja gde mačka živi (veći broj pojilica za vodu, fontanice specijalno dizajnirane da podstaknu mačke da unose više vode).

Oboljenja prostate kod pasa
Najčešća i najvažnija oboljenja prostate su:

    • benigna hiperplazija prostate
    • akutni i hronični prostatitis (infekcija prostate)
    • apsces prostate
    • paraprostatična cista
    • neoplazija

Najčešći simptomi kod pasa sa oboljenjem prostate su iscedak iz penisa koji može sadržati krv, krv u spermi, neplodnost, krv u urinu, učestalo mokrenje ili otežano mokrenje, naprezanje prilikom defekacije, bolan stomak.

Prvi korak u uspostavljanju dijagnoze je detaljan klinički pregled koji zahteva i rektalni pregled. Dijagnostičke metode poput rendgena i ultrazvuka su apsolutno neophodne, a kao komplemetarne analize radi se i pregled urina i krvi.

Tretman i prognoza zavise od uzroka. U nekim situacijama kastracija je jedino trajno rešenje problema. Ukoliko vlasnici ne žele kastraciju postoje i medikamentozna rešenja koja mogu privremeno umanjiti tegobe. Ukoliko se radi o kanceru prostate prognoza je veoma nepovoljna.

Urolitijaza kod mačaka
Dva najčešća tipa kamenja kod mačaka koja se mogu videti na rendgenskim snimcima su struvitno kamenje i kalcijum oksalatno kamenje. Struviti se mogu rastopiti tako što mačka uzima specijalnu medicinsku hranu. Zavisno od broja i veličine kamenja to može potrajati 2 nedelje do 2 meseca.

Korišćenje specijalne hrane se mora nastaviti minimum mesec dana nakon što se kamenje više ne vidi na rendgenskim snimcima.

Skoro polovina kamenja koj se dijagnostikuje kod mladih mačaka i mačaka srednje dobi su struviti.

Druga polovina slučajeva su kalcijum oksalati i njih ne može rastopiti nijedna medicinska hrana.
Ukoliko je kamenje kod ženke i ukoliko je malih dimenzija može se uraditi urohidropropulzija.

Mačka mora biti u opštoj anesteziji, bešika se napuni sterilnim fiziološkim rastvorom i nakon toga se mačka postavi uspravno i pokuša se sa manuelnom ekspresijom kamenja pod dejstvom sile zemljine teže.

Kod mačaka kod kojih je kamenje veliko kao i kod mužjaka jedina opcija je hirurško uklanjanje.

Prevencija nastajanja struvitnog ili kalcijum oksalatnog kamenja pre svega podrazumeva obezbeđivanje sveže vode u svakom momentu. Ukoliko mačka ne pije dovoljno vode važno je hraniti je hranom iz konzervi koja ima veći procenat vode u sebi.

BOLESTI SRCA

Bolesti srca uključuju sva oboljenja koja dovode do slabljenja funkcije ili strukture srca. Zdravstveni problemi sa srcem su česti kod pasa i mačaka i obuhvataju skoro 15 % ukupne patologije.

Psi

Dva osnovna tipa oboljenja srca kod pasa su:

    • hronična bolest srčanih zalistaka – oboleli srčani zalistak smanjuje efikasnost srca prilikom distribucije krvi
    • oboljenje srčanog mišića (miokarda) – promene u srčanom mišiću dovode do smanjene efikasnosti srčanog rada

Mačke

Oboljenja srčanog mišića predstavljaju najčešće poremećaje vezane za funkciju srca kod mačaka.

Bolest srca se razvija u srčanu slabost kada srce nema kapaciteta da pumpa dovoljno krvi u tkiva i da ih obskrbljuje adekvatnom količinom kiseonika i hranjivim materijama.

Postoje brojni faktori koji doprinose razvoju bolesti srca:

    • RASA – kod pasa, hronična bolest srčanih zalistaka je češća kod malih rasa (pudle, maltezeri, terijeri), dok su oboljenja miokarda uglavnom vezana za srednje i velike rase (doberman, zlatni retriver, bokser, doga).
    • POL – bolesti srca se češće javlaju kod muških pasa i mačaka
    • STAROST – bolesti srca i kod pasa i kod mačaka se pojavljuju češće kod srednje-starijih i starih jedinki.
    • TELESNA KONDICIJA – psi i mačke koji imaju prekomernu telesnu masu su skloniji razvoju srčanih oboljenja.

Prepoznavanje znakova bolesi srca

Postoji veliki broj kliničkih znakova koji se mogu razviti kod kućnog ljubimca sa bolesnim srcem:

    • Slabost i letargija
    • Kolabiranje
    • Smanjena aktivnost
    • Otežano disanje
    • Često kašljanje
    • Otok abdomena
    • Smanjen apetit
    • Gubitak telesne mase
    • Delimična paraliza zadnjih nogu (mačke)

Dijagnoza

Početni znaci bolesti srca ne moraju biti očigledni dok bolest ne uznapreduje. Ako imate bilo kakvu sumnju ili dilemu oko zdravstvenog stanja Vašeg ljubimca, molimo Vas da nas konsultujete blagovremeno.

Klinički pregled će uključiti procenu pulsa i auskultaciju srca (slušanja srčanog rada stetoskopom). Ukoliko se sumnja na bolest srca predložiti ćemo dalje dijagnostičke postupke koji uključuju:

Rendgenski pregled – radiografijom grudnog koša moguće je otkriti promene u veličini, obliku i poziciji srca kao i pojavu tečnosti u plućima kao posledicu obolelog srca.

Elektrokardiografija (EKG) – EKG predstavlja zapis o električnoj aktivnosti srca i daje informacije o srčanom ritmu i ostalim funkcijama srca.

Ehokardiografija – upotrebom ultrazvuka mogu se dobiti informacije o poziciji i pokretima struktura u samom srcu kao i demonstracija određenih poremećaja.

Merenje krvnog pritiska – Postoje posebni instrumenti kojima se može izmeriti krvni pritisak kod pasa i mačaka. Na taj način dobivamo validne i korisne informacije koje omogućuju adekvatnu terapiju kod pacijenata sa srčanim problemima.

Tretman i kontrola kućnih ljubimaca sa bolesnim srcem

Pružanje neophodne hitne pomoći Vašem ljubimcu sa bolesnim srcem ponekad zahteva njegovu hospitalizaciju na određeno vreme.

Na duže vreme, bolest srca može biti efikasno kontrolisana korišćenjem adekvatnih lekova, promenom u načinu života i posebnom ishranom.

Lekovi koji se najčešće koriste u terapiji bolesti srca uključuju sredstva koja pomažu rad srca i jačaju njegovu snagu, sredstva koja smanjuju nakupljanje viška tečnosti u plućima i drugim tkivima kao i sredstva koja regulišu krvni pritisak .

Pacijentima sa bolesnim srcem potrebno je omogućiti redovnu, umerenu aktivnost i smanjiti nivo stresa.

Veterinar propisuje poseban režim ishrane i uključuje upotrebu posebno formulisanih veterinarskih dijeta. Ovakve dijete su potpuno izbalansirane i sadrže minimalnu količinu soli. Bogate su u hranjivim materijama koje se gube u toku terapije bolesti, a neophodne su za pravilnu funkciju srca.

Smanjenje telesne mase pasa i mačaka koje su gojazne jedan je od osnovnih terapeutskih zadataka kada je u pitanju ishrana pacijenata sa bolesnim srcem.
Obično je ovakav režim dovoljan da Vaš ljubimac vodi relativno normalan život. Neka srčana oboljenja zahtevaju hirurški tretman.

Šta vlasnik treba da kontroliše?

Ukoliko primetite znakove bolesti ne odlažite posetu ili savetovanje sa veterinarom. Ishrana treba da je kontrolisana i prepručena od veterinara. Posebnu pažnju kod ovih pacijenata treba posvetiti njihovoj aktivnosti kao i održavanju optimalne telesne mase.

Bolesti srca često su praćene bolestima pluća.

BOLESTI PLUĆA

Ovde spadaju sve bolesti kod kojih je zahvaćen plućni parenhim i vazdušni putevi.

Jedan od osnovnih simptoma koji vlasnici primete kod bolesti pluća je kašalj. Kašalj je prirodan refleks koji štiti pluća vašeg ljubimca. Svaki put kada neko strano telo, dim, prašina, itd. uđe u vazdušne puteve vašeg ljubimca, dolazi do glasne i snažne ekspiracije koja se zove ,,kašalj.“

Ponekad kašalj uopšte ne predstavlja problem i nekoliko izolovanih epizoda tokom dana mogu da budu potpuno normalna pojava.

Kada kašalj postane toliko učestao da počne da utiče na kvalitet života u smislu poremećene dnevne aktivnosti jela, pića, spavanja, vreme je da se obratite veterinaru. Učestao kašalj može da ukazuje na prikrivenu bolest od koje mogu da se zaraze i drugi ljubimci.

Jedan od najčešćih uzroka kašlja kod mladih pasa je ,,zarazni kašalj“, a kod mačaka ,,mačeći grip.“ Početak kašlja je često nagao, ali je obično samolimitirajuć i retko kada traje duže od nekoliko nedelja.

Drugi uobičajen uzrok kašlja kod mačaka je ,,mačeća astma.“ Astma ponekad može da bude praćena bronhospazmom, a to je abnormalna kontrakcija glatke muskulature vazdušnih puteva. Ovo stanje zahteva hitnu veterinarsku intervenciju.

Takođe, kod pasa srednje dobi i gerijatrijskih pacijenata, kašalj može da bude izazvan degenarativnim stanjima kao što su kolaps traheje i bronhija. Ova stanja češće nastaju kod malih i toj rasa pasa. Kašalj može biti izazvan i hroničnim bronhitisom, što je hronično zapaljenje vazdušnih puteva koje je praćeno prekomernom akumulacijom mukusa, a najčešće se javlja kod Labradora, Zlatnih retrivera, Springer Španijela, Koker španijela.

Da bi se ustanovio razlog kašlja potreban je detaljan klinički pregled, a neretko i rendgenski snimak pluća.

Različite bolesti pluća zahtevaju različite tretmane.

Blaže infekcije mogu da budu samolimitirajuće i mogu zahtevati samo potpornu terapiju pluća: preparate koji podižu imunitet životinje, izbegavanje iritanasa poput dima i prašine, kao i vlaženje vazduha u prostorijij.

Bronhopneumonija će zahtevati duži tretman antibioticima, a neretko i bolničko lečenje.

Neke druge bolesti kao što su penumotoraks i plućne efuzije mogu zahtevati i hirurški tretman.

Akromegalija kod mačaka

Akromegalija ili hipersomatotropizam hormonsko oboljenje uzrokovano tumorom hipofize. Kao posledica tumora javlja se preterano lučenje i produkcija hormona rasta.

Ovo oboljenje može izazvati tri ozbiljna problema kod mačaka.

  1. Višak hormona rasta sprečava normalnu funkciju insulina. Kao rezultat toga javlja se dijabetes koji se teško kontroliše.
  2. Usled viška hormona rasta druga tkiva rastu i kao posledica toga dolazi do disfunkcije organa.
  3. Posle nekoliko godina tumor hipofize postane toliko veliki da dovodi do poremećaja funkcije samog mozga. Tada dolazi i do neuroloških simptoma kao što su napadi, koma i na kraju uginuće.

Dijagnostika

Ovo oboljenje je često kod mačaka sa dijabetesom. Zbog toga bi sve mačke kod kojih se dijabetes teško kontroliše trebalo testirati na akromegaliju. Za testiranje je potreban jedan uzorak krvi. Nekada je potrebno uraditi ponovnu analizu. Ukoliko je mačka pozitivna, poželjno je potvrditi dijagnozu magnetnom rezonancom.

Terapija

Kao što smo napomenuli, kod ovih mačaka postoji veliki problem sa kontrolom dijabetesa. Ukoliko dijabetes nije kontrolisan ove mačke će biti stalno žedne i gladne, što može učiniti kvalitet života lošim.

Kod pojedinih pacijenata kontrola se može postići samo insulinskim injekcijama. Doza insulina se povećava na nedeljnom nivou sve dok se ne dobije odgovarajući odgovor koji podrazumeva smanjene kliničkih znakova dijabetesa.

Postoje i druge opcije tretmana, nažalost dosta rizične i skupe (hipofizektomija, terapija zračenjem).

Dijabetes Insipidus

Arginin vazopresin (AVP) je hormon koji se proizvodi u mozgu i koji deluje na nivou bubrega tako što doprinosi koncentrisanju urina. Dijabetes insipidus nastaje usled nedostatka u sekreciji ili dejstvu ovog hormona.

Centralni dijabetes insipidus (CDI) se karakteriše smanjenom produkcijom AVP-a u mozgu. Postoji nekoliko mogućih uzroka kao što su razvojne anomalije, trauma, tumori ili inflamacija. Ponekad se uzrok ne zna. Neke druge bolesti mogu uzrokovati slične simptome ometajući dejstvo AVP-a u bubrezima. U tom slučaju je reč o nefrogenom dijabetes insipidusu.

Te bolesti se moraju isključiti pre nego što se postavi dijagnoza CDI.

Klinički znaci

Najupadljiviji simptomi centralnog dijabetes insipidusa su pojačana produkcija urina i povećana žeđ (poliurija i polidipsija). U nekim slučajevima žeđ je toliko izražena da ljubimac bira vodu pre hrane, kada može doći i do smanjenja telesne težine ili čak povraćanja usled velikih količina popijene tečnosti.

Životinje mogu postati inkontinentne ili mogu da, suprotno navikama, uriniraju noću jer ne mogu da zadrže velike količine urina.

Ograničen pristup vodi može da dovede i povećanu količinu elektrolita u krvi, što dalje može dovesti do ozbiljnih neuroloških problema kao što su otupelost, napadi, podrhtavanja, koma.

Ukoliko primetite slične znakove, obavezna je poseta veterinaru.

Dijagnoza

Dijagnoza zahteva isključivanje svih drugih mogućih uzroka pojačanog uriniranja i pojačane žeđi. To uglavnom zahteva analizu krvi i urina kao ultrazvuk, rendgen, snimanja mozga.

Ukoliko se isključe svi potencijalni uzroci, preostale dve dijagnoze su CDI i primarna polidipsija.

Primarna polidipsija je poremećaj žeđi kod kog pojačano konzumiranje vode dovodi do pojačanog mokrenja.

Postoje dva testa koja se najčešće koriste za razlikovanje između primarne polidipsije i CDI.

Prvi test je poznat kao modifikovani test uskraćivanja vode koji uključuje postepenu restrikciju vode pre potpunog uskraćivanja vode pacijentu. Test zahteva kontinuirani monitoring u okviru klinike tokom 12-24 sata. Alternativa ovom testu jeste probna terapija sa dezmopresinom kod kuće.

Tretman

Ukoliko ljubimac ima dijabetes insipidus od velike je važnosti da ima slobodan pristup vodi sve vreme.

Tretman podrazumeva zamenu hormona koji je deficitaran sa dezmopresinom. Postoje razne formulacije ovog leka kao i različito doziranje.

Terapija ne mora da bude obavezna sve dok ljubimac ima stalan pristup vodi i dok znaci nisu toliko ozbiljni da ometaju svakodnevni život ljubimca i vlasnika.

Prognoza

U većini slučajeva tretman dezmopresinom je potreban do kraja života.

Ipak, neke životinje se mogu oporaviti ukoliko se uzrok može lečiti (inflamacija) ili ukoliko je CDI posledica traume. Ukoliko je uzrok tumor na mozgu prognoza je loša.

Dijabetes kod mačaka

Dijabetes melitus se karakteriše konstantno visokim nivoom glukoze u krvi koji može da dovede do životno ugrožavajućih komplikacija. Dijabetes kod većine mačaka je sličan tipu 2 kod ljudi. Insulin je hormon koga sintetiše pankreas i zadužen je da glukozu iz krvi ubacuje u ćelije kako bi se tu koristila kao ivor energije.

Ako pankreas nije u stanju da proizvede dovoljno insulina, javlja se dijabetes. Dijabetes je češći kod mačaka starijih od 8 godina, mužjaka, gojaznih mačaka, mačaka koje su na terapiji korikosteroidima i burmanskih mačaka.

Najčešći znaci dijabetesa su povećani unos tečnosti, uriniranje i apetit zajedno sa gubitkom težine. Takođe se može razviti ,,dijabetična neuropatija“ koja pogađa nerve, posebno u zadnjim nogama.

Ovakve mačke često imaju poteškoća pri hodu i skakanju.

Dijagnoza

Postavlja se merenjem koncentracije glukoze u krvi. U nekim slučajevima nivo glukoze može biti privremeno povišen zbog stresa ili bolesti i ta koncentracija može biti toliko visoka, a da mačka ipak nije razvila znakove dijabetesa.

U ovakvim slučajevima se preporučuje dalje testiranje. Neke mačke mogu biti dijagnostikovane kao predijabetične.

Lečenje

Terapija dijabetesa se pokazala kao veoma dobra kod mačaka. Najčešća i najuspešnija terapija podrazumeva kombinaciju davanja injekcije insulina dva puta dneno i medicinsku hranu namenjenu mačkama sa dijabetesom. Insulin se čuva u frižideru, injekcije se daju pod kožu, najčešće sa zadnje strane vrata.

Tokom daljeg tretmana merenje glukoze u krvi je nabolji način da se odredi prava doza insulina potrebna za mačku. Najbolje ju je meriti kod kuće čime se eliminiše efekat stresa na koncentraciju glukoze u krvi. Dovoljna je mala količina krvi koja se odmah analizira glukometrom.

Nivo glukoze treba meriti neposredno pre davanja sledeće doze insulina (preinsulinska glukoza u krvi).

Hipoglikemija se javlja kada je koncentracija glukoze veoma niska, što može dovesti do nemira, drhtavice, nestabilnog hoda, proširenih zenica, slabosti, letargije, napada ili kome.

Ako mačka pokazuje blage simptome hipoglikemije, treba izmeriti koncentraciju glukoze i ukoliko je vrednost niska, mačku treba nahraniti.

Ako su simptomi ozbiljniji, treba dodati 0,5 do 1g sirupa glukoze za dijabetičare u hranu.

U slučaju veoma izraženih simptoma, kod napada ili kome, neophodno je odmah odvesti životinju kod veterinara. U tom trenutku namazati med ili sirup glukoze na desni životinje.

Dijabetes kod pasa

Dijabetes melitus je poremećaj metabolizma glukoze. Uzrok je nedostatak insulina, hormona koji se proizvodi u pankreasu. Nedostatak insulina dovodi do porasta glukoze u krvi. Glavni simptomi dijabetesa su povećana žeđ, obilno mokrenje, povećan apetit i gubitak kilaže.

Tretman dijabetesa su svakodnevne injekcije insulina. Cilj terapije je da se klinički simptomi ublaže ili potpuno nestanu.

Kontrole

Za vreme kontrole pas mora ostati ceo dan u ambulanti zato što je neophodno vaditi krv na svaka dva sata. Ovo omogućava da se isprati koncentracija glukoze u krvi tokom dana (glukozna kriva).

Na osnovu glukozne krive može se proceniti da li je potrebno povećati ili smanjiti dozu insulina koju pas prima. Na dan kada pas dolazi na procenu glukozne krive treba ga dovesti odmah nakon jutarnje doze insulina i hranjenja.

Datumi kontrola

Prva kontrola: nedelju dana nakon inicijacije tretmana.

Druga kontrola: 2-3 nedelje nakon inicijacije tretmana.

Treća kontrola: 6-8 nedelja nakon inicijacije.

Četvrta kontrola: 10-12 nedelja nakon inicijacije.

Nakon ovih kontrola najčešće je dovoljno dovoditi psa na 4 meseca.

Kada se doza ili tip insulina menja potrebno je obaviti kontrolu nakon 7-14 dana.

Hrana i vežbanje

Regularna i ustaljena ishrana je jako važna u tretmanu dijabetesa. Pas bi trebalo da jede istu količinu hrane dva puta u toku dana u isto vreme. Ukoliko pas odbija hranu za dijabetičare može se sa granulama pomešati malo pilećeg ili ćurećeg kuvanog mesa.

Vežbanje je takođe jako bitna stavka u tretmanu. Kao i kod insulina i hrane i ovde je bitna konzistentnost i ustaljenost.

Pas bi trebalo da ima ujednačen napor tokom nedelje. To znači da psa sa dijabetesom nikako ne treba istrčavati samo vikendom ili kada vreme dozvoljava nego svakodnevno i u jednakim intervalima.

Hipoglikemija

Hipoglikemija (nizak nivo šećera u krvi) je česta komplikacija insulinskog tretmana. Najčešće se događa par sati nakon injekcije insulina.

Neki od simptoma su: povećan apetit, slabost, teturanje, gubitak svesti ili čak i napadi.

Ukoliko pas ima blaže simptome, treba ga odmah nahraniti. Ukoliko ne može da konzumira hranu, treba mu dati šećernu vodu ili med direktno u usta. Ukoliko pas ne može da guta, treba mu namazati desni medom. Ako se stanje i posle svega ovoga ne popravlja, potrebno je odvesti psa do veterinara.

Nakon hipoglikemijske epizode dozu insulina treba smanjiti.

Hiperadrenokorticizam kod pasa

Hiperadrenokorticizam, Kušingova bolest, je stanje uzrokovano dugotrajnim izlaganjem organizma visokim koncentracijama kortizola.
Kortizol je hormon koji je neophodan za život i normalno funkcionisanje organizma. U normalnim okolnostima kortizol se luči prilikom stresa. Hroničan višak kortizola dovodi do kliničkih znakova i simptoma kao što su: povećana žeđ, preterano uriniranje, pojačan apetit, slabost, lakše zamaranje čak i za vreme mirovanja.
Javljaju se i problemi sa dlakom kao što su suvo krzno i opadanje dlake. Dolazi i do uvećanja stomaka.
Postoje dva uzroka Kušingove bolesti. Najčešći uzrok je benigni tumor hipofize (85% slučajeva). U 15 % slučajeva uzrok je tumor adrenalne žlezde.

Dijagnoza

Za dijagnostiku potrebne su analize krvi i hormonalni testovi za dokazivanje bolesti. Dijagnostika slikom je takođe potrebna da bi se bolest potvrdila i da bi se razlikovali uzroci.

Terapija

Kod pasa koji imaju tumor hipofize tretman izbora je lek koji snižava produkciju kortizola u nadbubrežnim žlezdama. Davanje ovog leka je neophodno do kraja života.
Poboljšanje bi trebalo da usledi nekoliko dana nakon inicijacije tretmana. Ljubimac bi trebalo da pije manje vode i da manje urinira, apetit bi trebalo da se smanji, a ljubimac raspoloženiji. Ostali problemi kao što su gubitak dlake, uvećan abdomen, promene u rezultatima krvnih analiza trebalo bi da se vrate u normalu znatno kasnije.
Kod pasa koji imaju tumor nadbubrežne žlezde tretman izbora je hirurško odstranjivanje tumora, pogotovo kod onih koji zahvataju okolne velike krvne sudove i nemaju metastaze. Procedura je jako rizična i smrtnost je čak do 40 %.

Monitoring

Kontrole se moraju vršiti na 7 do 14 dana u početku. Nakon toga na mesec dana, pa na 3 meseca i na kraju na 6 meseci. Kada pas dolazi na kontrolu, potrebno je da gladuje i lek mu treba dati 2 - 4 sata pre dolaska kod veterinara. Prilikom svake kontrole treba uraditi detaljan pregled opšteg stanja, analizu krvi kao i hormonalne pretrage.

Hipertireoidizam mačaka

Od svih oboljenja koja mogu da dovedu do gubitka težine kod mačaka srednjih godina, ovo ima najbolju prognozu. Ako se ne leči, hipertireoidizam dovodi do teških kliničkih znakova i uginuća, ali većina mačaka se, uz odgovarajuću terapiju, nosi dobro sa ovom bolešću.

Hipertireoidizam mačaka je najčešće uzrokovan benignim tumorom štitne žlezde koja prekomerno luči hormone, pojačavajući metabolizam mačke. Zbog ovoga većina mačaka gubi telesnu masu uprkos dovoljnom unosu hrane.

Hipertireoidizam je štetan za mnoge organske sisteme, a simptomi ove bolesti mogu biti blagi ili ozbiljni. Nije poznato šta je uzrok rasta tireoidnih tumora. Pretpostavlja se da to mogu biti nutritivni, genetički ili neki uzroci iz okruženja, ali nijedan nije dokazan. Takođe, ne postoji poznati način preveniranja ovog oboljenja kod mačaka.

Efekti hipertireoidizma su uglavnom reverzibilni, posebno ako je bolest dijagnostikovana na vreme. Zbog toga se preporučuju redovne kontrole nivoa tiroidnih hormona kod svih mačaka srednjih i poznijih godina. Mali procenat mačaka sa hipertireoidizmom ima maligne tumore štitne žlezde. Ovakve mačke se teže leče i prognoza im je neizvesnija.

Terapija

Postoje specijalne hrane koje mogu pomoći nekim mačkama sa hipertireoidizmom, ali ne postoji dovoljno dokaza da pomažu svakoj mački. Ova dijeta ne predstavlja lek. Postoje tri različite terapijske opcije: medikamentozna, terapija radiojodinom ili hirurški zahvat.

Medikamentozna terapija

Postoje lekovi koji smanjuju lučenje tireoidnih hormona i mogu se koristiti u terapiji hipertireoidizma mačaka. Najveći broj mačaka lečen ovakvim lekovima dobro reaguje na tretman. Klinički pregledi i pregledi krvi su neophodni za praćenje toka terapije i njene efikasnosti, kao i za praćenje mogućih štetnih reakcija na lek.

Kontrole su češće tokom prva tri meseca lečenja jer je u tom periodu rizik od neželjenih efekata najveći. Nakon toga, mačku bi trebalo kontrolisati dva do tri puta godišnje, ali i češće ukoliko postoji sumnja na bilo kakav problem ili ako se simptomi hipertireoidizma vrate.

Terapija je neophodna do kraja života.

Radiojodin

Radiojodin se smatra terapijom izbora. Zbog toga što se jod koncentriše u štitnoj žlezdi, radioaktivni jod je u stanju da ošteti abnormalno tkivo tireoideje, a bez značajnih posledica za ostatak tela. Ovakva terapija podrazumeva hospitalizaciju na nekoliko dana, koju većina mačaka dobro podnosi, a tretman je uspešan u najvećem broju slučajeva. Ovaj tretman ima najviše uspeha u lečenju hipertireoidizma i najniži rizik od neželjnih efekata.
Nažalost ovog tretmana u našoj zemlji još uvek nema.

Hirurgija

Ako terapija radioaktivnim jodom nije moguća, hirurško uklanjanje tumora štitne žlezde je jedina od opcija.

Neželjeni efekti terapije

Terapija hipertireoidizma je uspešna kod većine mačaka, ali kod nekih se može razviti bubrežna insuficijencija nakon tretmana. Kod nekih mačaka može doći do drastičnijeg opadanja nivoa hormona štitne žlezde.

Ukoliko se kod životinje ustanovi bubrežna bolest, ona je najverovatnije je postojala i pre terapije, ali je sada, kada su funkcije štitne žlezde i metabolizma ponovo normalne, postala uočljivija.

Ako dođe do insuficijencije hormona štitne žlezde nakon tretmana, potrebno je životinji davati suplemente ovih hormona kako bi se prevernirali hronični efekti nedovoljne koncentracije hormona.

Dugoročno praćenje je veoma važno bez obzira na to za koji oblik terapije ste se odlučili.

Hipoadrenokorticizam

Hipoadrenokorticizam ili Adisonova bolest je često hormonalno oboljenje kod pasa. Oboljenje zahvata nadbubrežne žlezde. Nije poznato zbog čega prestaje normalan rad nadbubrežnih žlezda, ali se pretpostavlja da je u pitanju auto imuno oboljenje.
Hormoni koje nadbubrežne žlezde proizvode su steroidi (glukokortikoidi) i aldosteron (mineralokortikoidi). Ovi hormoni su esencijalni za život. Ukoliko se oboljenje ne tretira, posledice mogu da budu fatalne.

Klinički znaci

Tipični hronični klinički znaci su postepen gubitak apetita, gubitak težine, dijareja i povraćanje, letargija. Ovi znaci mogu biti blagi i hronični. Ponekad u početku oboljenje prolazi neprimetno, da bi kasnije pacijent upao u krizu koja zahteva hospitalizaciju, infuziju tečnosti i hitnu nadoknadu horomona.

Dijagnostika

Dijagnoza se postavlja na osnovu kliničkih znakova i određenih testiranja. ACTH test je potreban za konačnu dijagnozu. On podrazumeva da se psu vadi krv dva puta u razmaku od sat vremena. Potrebno je uraditi i mnoge druge analize da bi se isključila druga oboljenja koja mogu imati sličnu kliničku sliku.

Terapija

Dugoročni tretman zahteva suplementaciju hormona koji bi inače bili proizvedeni da su nadbubrežne žlezde zdrave. Ukoliko vlasnici primete smanjen apetit, povraćanje, dijareju, gubitak kilaže ili letargiju potrebno je odmah pozvati veterinara. Ovi znaci mogu da ukažu na to da je potrebno povećati dozu suplemenata hormona. Takođe, simptomi kao što su: pojačano pijenje vode, češće uriniranje, pojačan apetit i pojačano dahtanje, mogu da ukazuju na potrebu da se doza suplementiranih hormona smanji. Nikada ne treba prekinuti terapiju naglo jer to može biti pogubno za ljubimca.

Hipotireoidizam kod pasa

Hipotiroidizam je često endokrino oboljenje kod pasa i nastaje kao posledica nedovoljnog lučenja hormona štitne žlezde. Mogu oboleti psi svih rasa i svih starosnih dobi, sešće javlja u ranom ili srednjem dobu. Rase koje su predisponirane uključuju: engleski seteri, retriveri, španijeli, ridžbek i dobermani.

Klinički znaci

Hormoni tiroidne žlezde imaju širok uticaj u telu, ali glavna funkcija im je u kontroli metabolizma. Kako metabolizam usporava, psi postaju usporeni, imaju manju želju za aktivnošću i trčanjem, a vremenom postaju potpuno nezainteresovani za okolinu.

Apetit najčešće nije promenjen, ali usled usporenosti metabolizma psi počinju da se goje. Ovo oboljenje se razvija postepeno i potrebne su nedelje i meseci da bi se primetile promene. Koža i krzno su takođe zahvaćeni. Krzno postaje suvlje i teže raste nakon šišanja. Dolazi i do gubitka dlake najčešće simetričo sa obe strane stomaka.

Dijagnoza

Dijagnoza se može postaviti merenjem hormona T4 i TSH, hormona koji kontroliše produkciju T4. Osloniti se samo na T4 nije najpouzdanije zato što pojedine rase, bolesni psi kao i psi na raznim terapijama mogu imati niže vrednosti, a da pritom ne pate od hiptireoidizma. Dobijanje niže vrednosti T4 u prisustvu višeg TSH je precizniji podatak da se radi o hipotireoidizmu.

Terapija

Terapija je potrebna do kraja života. Tretman se zasniva na nadoknadi hormona T4 koji se daje jednom ili dva puta dnevno. Preporuka je da se terapija daje na prazan stomak. Ukoliko ipak nije moguće davati na prazan stomak može se davati i sa hranom ali je bitno da se način davanja ne menja iz dana u dan.

Praćenje terapije

Klinički odgovor na terpaiju se očekuje nakon nekoliko dana. Psi ubrzo postaju aktivniji, ali promene na koži mogu potrajati mesecima. Bitno je proveriti da li je pas na adekvatnoj dozi. To se postiže tako što se uzima uzorak krvi 4 - 6 sati nakon administracije leka da bi se merila količina T4 hormona u krvi.

Nije retkost da se doza leka mora promeniti više puta dok se ne postigne odgovarajuća koncentracija hormona u krvi.

Neurološki pregled

Neurološki pregled je najbitniji deo procene stanja pacijenta sa neurološkim problemom. Pregled se vrši na budnoj životinji. Sastoji se od procene mentalnog statusa, ponašanja, položaja tela, hoda, položajnih reakcija, pregleda nerava glave (kranijalnih nerava), pregleda spinalnih refleksa, percepcije bola (senzorne evaluacije). Pregled bi trebalo da bude bez stresa za životinju.

Ciljevi pregleda su:

1. definisati da li je problem neurološki ili ne
2. definisati koji deo neurološkog sistema nije u redu (nervna lokalizacija)
3. sastaviti listu diferencijalnih dijagnoza
4. sastaviti dijagnostički plan kojim bi se došlo do potvrde dijagnoze

Pregled mentalnog statusa

Svesnost (mentalni status ) je stanje u kojem životinja odgovara na spoljne stimuluse očekivanom reakcijom. Svesnost se održava permanentnim impulsima iz moždanog stabla do korteksa cerebruma (velikog mozga). Poremećaj svesnosti se vezuje za prekid protoka impulsa između ove dve formacije. Uzrok ovome mogu da budu intra i ekstrakranijalne lezije (oštećenja). Mentalni status može da se ispoljava kao: depresija, stupor, koma, histerija, gubitak naučenih radnji (uriniranje po stanu, itd.)

Analiza ponašanja

Pri analizi ponašanja procenjuje se aktivnost mozga. Na ponašanje životinje uticaj pre svega ima sredina u kojoj je životinja odrasla, pa zbog toga treba biti obazriv kod donošenja suda. Fiziologija ponašanja je dosta kompleksna i uključuje interakcije nekoliko delova mozga. Glavni segment uključen u ponašanje je limbični sistem koji je smešten u prednjim partijama mozga. Ponašanje se sastoji od interakcije sledećih elemenata: nasleđenog obrasca ponašanja, senzornih stimulacija iz spoljašnje sredine i regulatornih mehanizama (limbični sistem i moždani korteks). U nenormalno ponašanje spadaju: agresija, strah, dezorijentacija, kompulsivne radnje itd.

Pregled položaja tela

Normalan položaj tela zavisi od interakcije nekoliko sistema: mozga, kičmene moždine, mišića, sistema za ravnotežu i vizuelizaciju i proprioceptivnog sistema. Lezija na bilo kom od ovih sistema će se manifestovati nenormalnim položajem tela. Prilikom procene položaja tela bitno je obratiti pažnju na položaj glave, vrata, leđa, ekstremiteta i repa. Najčešće abnormalnosti su : ,,head tilt" (rotacija medijalne linije glave – jedno uho je u nižoj ravni od drugog uha), ,,head turn” (okretanje vrha nosa ka jednoj strani tela), ,,body turn” (najčešće povezan sa okretanjem glave u stranu), kruženje, ventrofleksija vrata (savijanje vrata na dole), dorzofleksija glave (savijanje glave na gore), lordoza (devijacija kičme ventralno), kifoza (devijacija kičme dorzalno), skolioza (devijacija kičme u stranu), itd.

Pregled hoda

Analiza hoda je najbitiniji, a ujedno i najteži deo neurološkog pregleda. Normalan hod pasa i mačaka je dijagonalan. To znači da u isto vreme jedna prednja noga i dijagonalna zadnja noga nose teret, dok su druge dve dijagonalne noge u vazduhu, tzv. ,,letećoj“ fazi. Kod nekih životinja normalan obrazac hoda podrazumeva da su prednja i zadnja noga jedne strane na podu, a suprotne strane u ,,letećoj“ fazi. Mnoge neurološke, ali i ortopedske bolesti (ponekad i neke sistemske bolesti) izazivaju poremećaj hoda. Generalno se javljaju tri abnormalnosti hoda: šepanje, slabost (pareza) i nesposobnost koordinacije (ataxia ). Ponekad se i javljaju mešoviti obrazci hoda. Cilj analize hoda je da se utvrdi da li abnormalnosti postoje i koje su, koji ekstremitet je uključen u abnormalan hod i o kojoj vrsti poremećaja hoda je reč.

Pregled reakcija u određenim položajima

Pregled se izvodi nakon analize hoda i pomaže u otkrivanja abnormalnosti koje nisu uočene u prethodnom pregledu. U ovim reakcijama učestvuje celi nervni sistem i vrlo su bitne za otkrivanje suptilnih abnormalnosti i asimetrija. U ovaj pregled spadaju: proprioceptivno pozicioniranje (govori o sistemu pozicioniranja tela u trodimenzionom prostoru), Test ,, poluhoda“ , ,,kolica za guranje", ,,skakutanje" i mnoga druga testiranja.

Pregled kranijalnih nerava

Kranijalne nerve čini 12 pari nerava čija je funkcija inervacija struktura bitnih za: vid, ravnotežu, gutanje, lučenje suza, pljuvačke, sluh… Ovaj pregled je vrlo bitan za lokalizaciju i prirodu lezije. Obično se lezije na mozgu i moždanom stablu manifestuju pormećajem funkcije nekog od kranijalnih nerava.

Pregled spinalnih refleksa

Pregled spinalnih refleksa se uglavnom obavlja na kraju pregleda. Životinja leži opuštena na strani. Najpouzdaniji su refleks povlačenja na prednjim nogama i refleks povlačenja i patelarni refleks na zadnjim nogama. Refleksi mogu da budu: normalan, slab, jak, preteran, odsutan. Analiza refleksa je bitna za lokalizaciju lezije.

Pregled percepcije bola

Ovo je poslednji deo pregleda, testira se nežnim štipanjem kože hvataljkama. Duboki bol se testira štipanjem prstiju, perinealne regije i repa. U oba testa očekujemo opštu reakciju pacijenta (pokušaj ujedanja, podizanje glave, lajanje) a ne samo lokalni odgovor u vidu trzaja. Putevi dubokog bola se nalaze duboko u kičmenoj moždini i ovaj refleks nam govori o obimu oštećenja. Veoma je dobar prognostički pokazatelj.

Tumori mozga

Tumori mozga su česti kod starijih pasa (preko 9 godina) i mačaka (preko 12 godina). Meningiomi i gliomi su najčešći tumori mozga kod pasa. Meningiomi su češći kod rasa sa dužom njuškom (npr. Zlatni retriver), dok su gliomi češći kod rasa sa kratkom njuškom (npr. Bokser, Boston terijer).

Meningiom je najčešći tip tumora kod mačaka.

Klinički znaci

Klinički znaci (simptomi) zavise od lokalizacije tumora u mozgu. Najčešći neurološki znaci uključuju smanjenu svesnost (depresija, stupor, koma), promene ponašanja, napade, gubitak koordinacije i kružeje. Tumor mozga uvek mora biti na listi diferencijalnih dijagnoza kada pas ima prvi napad nakon četvrte godine starosti. Klinički znaci kod mačaka su uglavnom blagi i nespecifični sa anoreksijom i letargijom kao najčešćim simptomima.

Dijagnoza

Kompletna krvna slika, biohemijska analiza krvi i analiza urina su neophodne i korisne da bi se isključili drugi sistemski problemi koji mogu izazvati slične simptome kao i tumori mozga. Rendgenski snimci grudnog koša i abdomena kao i ultrazvuk abdomena su korisne dijagnostičke procedure kako bi isključili metastaze i drugi problemi koji mogu remetiti plan lečenja. Ove procedure nam takođe pomažu i govore nam o tome da li je životinja sistemski zdrava i sposobna da izdrži anesteziju koja je neophodna za magnetnu rezonancu – tehniku izbora za dijagnozu tumora na mozgu.

Tretman

Ciljevi tretmana tumora mozga su kompletno uklanjanje tumora ili redukcija veličine tumora i kontrola sekundarnih efekata tumora (edem,povišen intrakranijalni pritisak). Tretman zavisi od tipa tumora i njegove lokacije, kliničkih znakova, troškova. Tretman može biti palijativan ili definitivan. Palijativna terapija se fokusira na kontrolu edema mozga i napada. Terapija kortikosteroidima smanjuje edem u regiji tumora i smanjuje intrakranijalni pritisak koji može da izazove hernijaciju mozga. Za terapiju napada može se koristiti diazepam (akutni napadi) i fenobarbiton (hronična terapija). Od definitivnih metoda za rešavanje tumora mozga preporučuju se hirurgija i terapija zračenjem.

Prognoza

Prognoza je dubiozna. Palijativno lečeni tumori imaju lošu dugoročnu prognozu. Kod pasa koji nisu terapirani prosečno vreme preživljavanja je oko 2 meseca nakon dijagnoze. Kod pasa sa meningiomima koji su hirurški lečeni prosečno vreme preživljavanja je oko 7 meseci. Kod pasa kod kojih je korišćena terapija zračenjem zajedno sa hirurgijom vreme preživljavanja je od 11 do 28 meseci. Mačke sa meningiomima imaju bolju prognozu (oko 3 godine) zato što se mogu kompletno odstraniti hirurški.

Idiopatska epilepsija kod pasa

Epileptični napadi se definišu kao prolazni znaci usled abnormalne, preterane i asinhrone aktivnosti neurona u mozgu. Termin idiopatska znači da se uzrok ne zna. Pretpostavlja se da je uzrok najčešće genetski, ali kod većine rasa to još uvek nije dokazano. Idiopatska epilepsija se mnogo češće javlja kod rasnih pasa. Mužjaci češće oboljevaju nego ženke. Najveći broj pasa prvi epileptični napad doživi između prve i pete godine života i to najčešće bude idiopatska epilepsija. Međutim, jedna trećina tih pasa bude dijagnostikovano sa strukturalnim ili metaboličkim uzrokom epilepsije.

Klinički znaci

Napadi kod pasa sa idiopatskom epilepsijom mogu biti generalizovani ili foklani. Generalizovan napad se sastoji od toničkih (grčenje) i kloničnih (veslajućih) tipova pokreta i najčešće gubitka svesti. Fokalni napad se sastoji od abnormalnih pokreta u jednom delu tela sa ili bez poremećaja svesti. Napadi se tokom vremena mogu pogoršavati, trajati duže i izgledati ozbiljnije. Ponekad napad može trajati preko 5 minuta (status) ili se ponavljati jedan za drugim sa kratkim pauzama (klaster). Obe situacije se smatraju urgentnim stanjem i zahtevaju hitnu veterinarsku intervenciju. Psi sa idiopatskom epilepsijom su između napada neurološki normalni, što je jako bitan dijagnostički detalj.

Dijagnoza

Dijagnoza se zasniva na isključivanju drugih stečenih oboljenja koja se manifestuju napadima. Da bi se isključila sistemska oboljenja, neophodni su: kompletna krvna slika, biohemijska analiza krvi i analiza urina. Ove dijagnostičke procedure su takođe neophodne da bi smo se uverili da je životinja sposobna da izdrži anesteziju. Magnetna rezonanca je metoda izbora za dijagnozu idiopatske epilepsije jer na osnovu nje možemo isključiti bolesti koje uzrokuju strukturna oštećenja mozga (inflamaciju ili tumore mozga). Analiza cerebospinalne tečnosti može olakšati dijagnozu i isključiti neka inflamatorna oboljenja.

Terapija

Odluka o započinjanju antiepileptičke terapije zasniva se na mnogo faktora uključujući etiologiju, učestalost napada, tip napada kao i opšte stanje psa. Dugoročna terapija kod pasa ima najviše uspeha ukoliko se sa njom započne ubrzo nakon početka napada, pogotovo kod pasa koji imaju učestale napade. Preporučuje se korišćenje jednog leka jer se na taj način izbegava interakcija između više lekova.

Nakon započinjanja terapije jako je važno pratiti stanje pacijenta, učestalost napada kao i efekte leka na organizam. Primarni fokus treba da bude kontrola napada sa što manje neželjenih dejstava.

Prognoza

Nepovoljni faktori za dug život su rano javljanje epilepsije, visoka frekvenca napada u početku bolesti, slaba kontrola napada, epizode status epileptikusa kao i klaster napadi. Psi koji su imali klaster napade imaju značajno manju šansu da uđu u remisiju sa bilo kakvom terapijom. Epilepsija zahteva dugoročnu i najčešće doživotnu terapiju.

Granulomatozni meningoencefalitis

Granulomatozni meningoencefalitis (GME) je idiopatsko inflamatorno oboljenje centralnog nervnog sistema (CNS) kod pasa, a retko kada i mačaka. Veruje se da je u pitanju autoimuni poremećaj, ali još uvek nije jasno šta je okidač da imuni sistem odreaguje i dovede do inflamacije u mozgu i kičmenoj moždini.

Postoje tri klinički prepoznatljive forme GME: fokalna, multifokalna (diseminovana) i očna.

Multifokalni GME je najčešća forma koja se sreće u kliničkoj praksi.

Koji psi najčešće oboljevaju?

GME može zahvatiti sve rase pasa, bilo kog uzrasta ili pola. Mladi i psi srednje dobi (prosek oko 5 godina), ženke malih rasa (pudle, terijeri) su predisponirani. Klinički simptomi variraju i najčešće uključuju napade, cerebelovestibularnu disfunkciju (,,head tilt”, ataksiju, nistagmus) i bol u vratu.

Dijagnoza

Definitivna dijagnoza se može postaviti isključivo pomoću histopatologije (biopsijom mozga). Najverovatnija dijagnoza se može postići na osnovu magnetne rezonance i analize cerebrospinalne tečnosti. Obe procedure zahtevaju opštu anesteziju. Ovo se najčešće ne primenjuje tako da se dijagnoza postavlja na osnovu istorije bolesti, neurološkog pregleda i rezultata drugih testova.

Terapija

Terapija zahteva multimodalni pristup koji uključuje supresiju imunog sistema u pokušaju da se zaustavi inflamatorni odgovor organizma. Ovo se najčešće postiže kombinacijom oralnih lekova i hemoterapeutika. Cilj tretmana je da se tokom nekoliko meseci doze lekova smanjuju. Neki psi zahtevaju doživotan tretman.

Prognoza

Prognoza je varijabilna. Oko jedne trećine pasa odgovori dobro na terapiju i može da uđe u remisiju i živi normalan život. Jedna trećina odgovori dobro u početku, ali ubrzo dolazi do relapsa dok jedna trećina nema dobar odgovor na terapiju. Nema načina da se zna kako će koji pas reagovati.

Poremećaji spavanja kod pasa i mačaka

Psi i mačke retko kada imaju problem poremećaja spavanja. Čak i kada imaju ozbiljne oblike ovih poremećaja, najčešće se ne radi o životno ugrožavajućim oboljenjima, ali ovi mogu smanjiti kvalitet života ljubimca usled hroničnog umora. U daljem tekstu je opis najčešćih poremećaja spavanja kod pasa i ređe mačaka.

NARKOLEPSIJA

Preterano dnevno spavanje u kombinaciji sa iznenadnom mišićnom slabošću su tipični znaci narkolepsije. Iznenadna mišićna slabost koja se viđa kod narkolepsije može biti prouzrokovana snažnim emocijama ili omiljenom hranom (poslasticama).

Epizode narkolepsije se opisuju kao ,,napadi spavanja” i mogu se javiti dok se ljubimac igra sa drugim životinjama i u drugim oblicima fizičke aktivnosti. Narkolepsija kod pasa nije progresivna, niti je životno ugrožavajuća, ali zahteva odgovarajuću brigu i negu ljubimca u smislu obezbeđivanje sigurnog ambijenta u kome pas boravi.

REM (Rapid eye movement) POREMEĆAJ SPAVANJA

Ovaj poremećaj se najčešće karakteriše prenaglašenim pokretima ekstremiteta dok ljubimac spava, ali se može zapaziti i griženje i škrgutanje zubima, griženje vazduha a nekada čak i napadi i ujedanje drugih ljbimaca i vlasnika. Jednostavno rečeno ljubimac može izgledati kao da ima noćnu moru. Video snimak epizode može biti od pomoći veterinaru prilikom dijagnostike. Tretman pojedinim lekovima se pokazao kao koristan i može doprineti poboljšanju ovog stanja.

APNEJA TOKOM SNA

Hrkanje ponekad može biti znak poremećaja disanje tokom sna (kod ljudi apneja). Najčešće se javlja kod Engleskih buldoga, ali se može javiti i kod drugih brahicefaličnih rasa. Psi sa ovim poremećajem karakteristično prave periodične zvukove dahtanja ili hrkanja tokom kojih se san momentalno prekida. Usled ovih prekida sna ljubimca može pokazivati preteranu želju za spavanjem tokom dana. Tretman zavisi od izraženosti simptoma i može biti medicinski ili hirurški.

Kognitivna disfunkcija kod starih pasa i mačaka
Sindrom kognitivne disfunkcije (SKD) je neurodegenerativni poremećaj starih pasa i mačaka, gde pas ili mačka razvija poremećaje ponašanja nalik senilnosti i demenciji.

SKD ima mnogo sličnosti sa ranim stadijumima Alchajmerove bolesti kod ljudi.
Najčešći znaci su: dezorijentisanost, promene u socijalnoj interakciji sa vlasnikom ili drugim ljubimcima, poremećaj sna, vršenje nužde u kući i promene u nivou aktivnosti.

Ponekad se javljaju smanjena sposobnost učenja i anksioznost. Istraživanja pokazuju da čak 40 % pasa starijih od 14 godina ima SKD.
Slično je i sa mačkama. Važno je napomenuti da slične simptome mogu izazvati i neka endokrina oboljenja, artritisi i druga bolna stanja kao i poremećaj drugih organa (jetre, bubrega, gastrointestinalnog trakta).

Preporuka je da svi ljubimci starijeg doba imaju dva pregleda godišnje sa dodatnim analizama krvi. Uloga vlasnika je ključna u ranoj dijagnozi.
Najčešći simptomi SKD su: znaci dezorijentisanosti i konfuzije, uključujući hodanje u zidove, hodanje ka pogrešnoj strani vrata, zaglavljivanje između nameštaja, smanjeno spavanje uključujući besciljno hodanje u toku noći, vršenje nužde u kući, kruženje, neuobičajene reakcije na spoljašnje stimuluse (zvuk, hrana,mirisi).

Na tržištu postoje pojedini lekovi koji su licencirani za lečenje SKD. Postoje i određeni dodaci ishrani kao i specijalno formulisane hrane koje pomažu u smanjivanju simptoma SKD.

Kranijalne neuropatije
Iz mozga izlazi dvanaest pari kranijalnih nerava koji su odgovorni za komunikaciju između mozga i organa lociranih u regiji glave i vrata.

Svaki kranijalni nerv nosi ime po svojoj primarnoj strukturi ili funkciji.

Kranijalni nervi nose senzornu informaciju do mozga, kontrolišu pokrete mišića lica, oka, uha, usta, grla i regulišu funkcije žlezda u regiji glave. Oštećenje nekog od kranijalnih nerava uzrokuje simptome koji se manifestuju u vidu abnormalne funkcije organa na glavi.

Nervi glave se procenjuju tokom standardnog neurološkog pregleda koji je esencijalan da bi se odredila lokalizacija i ozbiljnost lezije.

Tokom neurološkog pregleda može se utvrditi koji kranijalni nerv je oštećen i gde se on nalazi, ali da bi se saznao uzrok najčešće je potrebno uraditi dodatne analize.

Magnetna rezonanca glave i mozga je najpouzdanija dijagnostička metoda kojom se ispituje struktura mozga i individualni kranijalni nervi.

Kod pasa i mačaka najčešći uzroci oboljenja kranijalnih nerava su infekcija ili inflamacija nerva (neuritis) ili mozga (encefalitis), metabolička oboljenja, neurodegenerativna oboljenja, trauma i tumor.

Još jedan čest uzrok oboljenja nerava glave je idiopatska kranijalna neuropatija. Ovaj termin označava oboljenje za koje se ne zna tačan uzrok čak i nakon detaljnih pregleda i dijagnostičkih metoda.

Tretman i prognoza oboljenja kranijalnih nerava su krajnje varijabilni i zavise od uzroka.

Zavisno od uzroka moguće opcije lečenja su hirurgija mozga, administracija lekova, a u nekim slučajevima tretman nije potreban. Nekoliko idiopatskih oboljenja nerava glave poboljšavaju se ili prolaze sami od sebe tokom perioda od nekoliko nedelja ili meseci i ne zahtevaju tretman.

Vestibularna bolest

Vestibularni sistem je odgovoran za održavanje ravnoteže i orijentacije glave i tela. Deo ovog sistema se nalazi u oba uha (unutrašnje uho-periferni vestibularni sistem) a deo je u mozgu (moždano stablo i mali mozak-centralni vestibularni sistem). Bilo koje oboljenje koje zahvata unutrašnje uho, mozak ili nerv koji spaja pomenute strukture (osmi kranijalni nerv) može uzrokovati gubitak ravnoteže.

Uzroci oboljenja

Oboljenja koja zahvataju periferni vestibularni sistem su češća od centralnog oboljenja. Najčešći uzrok je otitis interna (zapaljenje unutrašnjeg uha). Smanjena funkcija tiroidne žlezde, polipi, trauma i pojedini toksini. Često oboljenje je idiopatsko vestibularno oboljenje (poznato kao gerijatrijska vestibularna bolset). Ovo oboljenje je uglavnom akutno i izgleda vrlo dramatično. Ponekad se javlja i kod starijih mačaka. Manifestuje se kao akutno gubljenje ravnoteže, krivljenje glave na stranu, zanošenje i padanje na stranu. Stanje uglavnom prolazi nakon nekoliko dana uz pomoć potporne terapije. Uzroci oboljenja centralnog vestibularnog sistema su najčešće tumori, inflamacija mozga (encefalitis), moždani udar kao i infekcije i intoksikacije.

Klinički znaci

Vestibularno oboljenje prouzrokuje gubitak ravnoteže. Uglavnom dolazi do krivljenja glave na jednu stranu tako da je jedno uho u nižoj ravni od drugog. Javlja se tendencija da pacijent pada i zanosi u stranu na koju je glava nakrivljena. Uglavnom se javlja širok stav tako da su šape razmaknute više nego inače a ponekad dolazi do potpunog gubitka sposobnosti hoda. Stanje je uglavnom praćeno ritmičnim i neuobičajenim trzajima oka sa jedne na drugu stranu (nistagmus). Sve može biti praćeno pojačanim balavljenjem i povraćanjem.

Dijagnoza

Temeljan generalni pregled i neurološki pregled praćen otoskopskim pregledom je neophodan za razlikovanje perifernog od centralnog vestibularnog obolejnja. Analize krvi i merenje pritiska su potrebni za isključivanje drugih oboljenja ali za postizanje konačne dijagnoze najčešće su neophodne napredne procedure (CT I MRI).

Tretman i prognoza

Potporna terapija u vidu lekova za vrtoglavicu i nesvesticu uz dobru negu su važni za brži oporavak. U zavisnosti od uzroka postoje specifične metode lečenja. U slučaju zapaljenja unutrašnjeg uha tretman oralnim antibioticima u toku 4-6 nedelja je neophodan. Polipi zahtevaju hirurgiju. Hipotiroidizam zahteva suplementaciju hormonima. U slučaju encefalitisa uglavnom su potrebni antibiotici i steroidi.

Na sreću, idiopatsko oboljenje i infekcije uha su najčešći uzroci i obolele životinje se uglavnom dobro oporavljaju.

Bolest međupršljenskog diska

Bolest međupršljenskog diska (BMPD) jedno je od najčešćih oboljenja kičmene moždine kod pasa. Kičma se sastoji od pršljenova koji formiraju kanal kroz koji prolazi kičmena moždina. Između dva susedna pršljena postoje diskovi, koji služe da absorbuju sile koje kičma trpi i koji pružaju snagu i stabilnost kičmi. BMPD je termin koji služi da opiše stanje kod kojeg dolazi do hernijacije međupršljenskog diska, a onda i kompresije i oštećenja kičmene moždine.

Uzrok

Postoje dva tipa BMPD kod pasa:

1) Tip 1 nastaje usled degeneracije diska uzrokovane gubitkom vode i kalcifikacijom (mineralizacije). Kao posledica navedenog dolazi do hernijacije pulpoznog jedra (centralnog dela diska) kroz fibrozni prsten (spoljašnji deo diska) i kompresije na kičmenu moždinu.

2) Tip 2 dovodi do degeneracije diska i njegovog oticanja tako da fibrozni prsten pritiska kičmenu moždinu.

Klinički znaci

Klinički simptomi zavise od tipa oboljenja. Tip 1 uglavnom pogađa mlađe i pse srednje dobi (3-6 godina), kratkih nogu i dugih leđa, kao što su jazavičar, ši cu, lasa apso, bigl, koker španijel, korgi. Tok bolesti je uglavnom akutan (iznenadan).

Tip 2 uglavnom pogađa pse velikih starije dobi kao što su nemački ovčar i labrador retriver. Početak oboljenja je uglavnom hroničan (spor) i progresivan tokom nekoliko nedelja ili meseci. Neurološki znaci zavise od lokacije obolelog diska i stepena oštećenja kičmene moždine.

Znaci se uglavnom javljaju u fazama:

- blaža kompresija može da izazove bol ali ne i druge vidljive simptome.

- ozbiljnija kompresija može izazvati nekoordinisan hod, preplitanje nogu dok pas hoda, vučenje šapa po podlozi, slabost (parezu).

- kako se pogoršava oštećenje kičmene moždine, psi gube sposobnost da pomeraju noge (paraliza) i mogu imati teškoće da svojevoljno uriniraju.

- u slučaju najtežih oštećenja psi imaju paralizu zadnjih nogu ili sve četiri noge i nemaju osećaj bola na prstima

Dijagnoza

Veterinar može da posumnja na BMPD na osnovu istorije bolesti i nalaza na neurološkom pregledu. Uz ovo su potrebni i dodatne dijagnostičke procedure kao štu su: rendgensko snimanje i magnetna rezonanca. Magnetna rezonanca je najbolji pokazatelj stepena oštećenja diska, na osnovu kojeg se može planirati dalji optimalan tretman.

Tretman

Lečenje BMPD može biti konzervativno ili hirurško. Stepen oštećenja i dužina trajanja neuroloških simptoma su važni faktori pri odluci izbora tretmana. Konzervativna terapija se može primeniti kod pasa koji imaju umerenu bolnost i nekoordinaciju kao jedine kliničke simptome. Osnova konzervativnog lečenja sastoji se u restrikciji vežbanja, antiinflamatornim lekovima i terapiji bola. Hirurški tretman se uglavnom koristi kod pasa sa ozbiljnijim neurološkim simptomima kao što su izrazita nekoordinacija, slabost, paraliza ili bol koji ne reaguje na medikamentoznu terapiju.

Prognoza

Većina pasa sa blagim do umerenim bolom ili blagim neurološkim simptomima oporavi se uz konzervativnu terapiju. Prognoza kod pasa sa ozbiljnijim neurološkim deficitima nije ohrabrujuća sa konzervativnim tretmanom.

Hirurški tretman omogućava da se čak i psi sa ozbiljnim simptomima vrate u normalu i oporave. Sve dok psi osećaju bol u prstima postoji dobra šansa da se uz pomoć hirurgije oporave, čak i u slučaju da su paralizovani. Prognoza je veoma loša za pse koji su paralizovani i nemaju osećaj bola u prstima. Bitno je napomenuti da se BMPD može vraćati nakon izlečenja i da se nove epizode mogu očekivati u naredne 2 godine.

Vobler sindrom

Vobler sindrom je neurološko oboljenje kod pasa koje zahvata kičmu u regiji vrata. To je čest uzrok bola i nestabilnosti kod velikih rasa pasa. U veterinarskoj medicini ovo oboljenje ima oko 15 sinonima. Najčešće se upotrebljava termin cervikalna spondilomijelopatija. Neki od ostalih termina su cervikalna nestabilnost, cervikalna vertebralna malformacija i cervikalna spondilopatija. Tačan uzrok nastanka se ne zna, ali se pretpostavlja da je oboljenje genetske osnove.

Klinički znaci

Psi sa vobler sindromom tipično imaju ,,klimav” hod na zadnjim nogama odakle potiče i ime (eng ,,wobbly” – klimav). Ponekad se ovakav hod može zapaziti samo na klizavim površinama ili kada pas hoda polako. Jedan od simptoma je i hod sa spuštenom glavom koji ukazuje na bolnost. Kako bolest napreduje znaci postaju očigledni na svim ekstremitetima, i psi mogu teže ustajati, vući noge po podlozi. Oko 5 % pasa može postati akutno paralizovano na sve četiri noge. Oboljenje se tipično javlja kod velikih i gigantskih rasa pasa. Rase koje najčešće oboljevaju su dobermani i velike doge. Kod dobermana se simptomi najčešće uočavaju kasnije u toku života (oko 6. godine) dok se kod doga prvi znaci pojavljuju u starosti od oko 1-3 godine. Vlasnicima je najčešće potrebno oko 1-2 godine da spoznaju da psi imaju neurološke simptome i zatraže pomoć veterinara.

Dijagnoza

Prvi korak u dijagnozi je temeljan opšti klinički pregled kao i neurološki pregled. Rentgensko snimanje je naredni korak u dijagnostici. Za potvrdu dijagnoze najčešće je neophodna magnetna rezonanca.

Tretman

Postoje dve opcije tretmana. To su konzervativno (nehirurško) lečenje i hirurgija. Konzervativno lečenje zahteva primenu lekova (steroidni ili nesteroidni antiinflamatorni lekovi) kao i poštedu od aktivnosti. Preporuka je ogrlicu zameniti amom. Kada je u pitanju hirurgija postoje mnogi načini na koji se ona izvodi i zavise od mnogobrojnih faktora.

Prognoza

Oko 50 % pasa napreduje uz medikamentozni tretman. Hirurgija je uspešna u oko 70% slučajeva. Važno je istači da hirurgija sa sobom nosi ozbiljne rizike i moguće komplikacije. Životni vek kod većine pasa sa vobler sindromom je oko 4 godine.

Fibrokartilogena embolija
Ovo oboljenje je uzrokovano blokadom krvnih sudova u koičmenoj moždini. Izuzev samog trenutka kada dolazi do blokade obolele životinje ne ispoljavaju bolnost.

Kao posledica blokade krvnog suda dolazi do prestanka snabdevanja krvlju određenog dela kičmene moždine, zbog čega taj deo postepeno odumire.
Oporavak zavisi od veličine oštećenog područja, kao i same lokalizacije lezije.
Obimnija oštećenja rezultiraju lošijom prognozom za oporavak. Lošiju prognozu imaju, takođe, životinje kod kojih je do oštećenja došlo u delu kičmene moždine čije se nervne ćelije direktno vezuju za mišiće ekstremiteta, bešike i anusa.

Životinje kod kojih je regija oštećenja mala imaju veće šanse za oporavak i mogu da nastave normalan život.
Nervni sistem poseduje sposobnost da povrati funkciju, ali je za to potreban duži period. Kod pasa i mačaka potpuni oporavak traje oko 3 meseca.
Fizikalna terapije pomaže u oporavku, pospešujući pokretljivost i održavanje punog opsega pokreta.

Pojedine životinje postaju privremeno ili permanentno inkontinentne, pa zahtevaju manuelnu asistenciju prilikom pražnjenja bešike.

Periferne neuropatije

Uzroci oboljenja i klinički znaci

Periferni nervi spajaju mozak i kičmenu moždinu sa strukturama odgovornim za osećaj (senzorni nervi za dodir, pritisak, temperaturu, bol, sluh, ukus, ravnotežu) ili sa mišićima (motorni nervi).

Iako nervi primarno mogu biti senzorni ili motorni, većina nerava poseduje vlakna oba tipa i zovu se mešoviti nervi.

Oboljenja perifernih nerava su poznata kao periferne neuropatije. Oboljenje koje zahvata mnoge periferne nerve može se nazvati polineuropatija.

Mnoga druga oboljenja mogu izazvati periferne polineuropatije uključujući metabolička oboljenja (dijabetes, oboljenja tiroidne žlezde), infektivna oboljenja, toksini, autoimune bolesti, kancer (paraneoplastične polineuropatije).

Takođe, individualni nervi mogu biti komprimovani ili infiltrovani od strane tumora ili mogu biti traumatizovani. Periferne neuropatije kod pasa i mačaka uglavnom zahvataju motorne nerve i karakterišu se slabošću. Ova slabost se manifestuje vučenjem noktiju po podlozi, ukočenim hodom ili potpunom nemogućnošću hoda.

Atrofija mišića se takođe često zapaža. U ozbiljnim slučajevima javlja se otežano disanje.

Dijagnostika

Postoji mnoštvo testova da se identifikuje uzrok neuropatije.

Analize krvi i urina mogu identifikovati metabolička oboljenja ili ukazati na infekcije.

Dijagnostika slikom (rendgen, ultrazvuk, CT, MRI) može pomoći u pronalaženju tumora koji zahvataju nerve ili inflamatornih stanja.

Najpouzdaniji testovi za identifikaciju perifernih neuropatija su elektrodijagnostički testovi i biopsije nerava ili mišića.

Tretman

Najvažnije je pronaći uzrok periferne neuropatije. U tim slučajevima terapija može pomoći u rešenju neuroloških simptoma (tretman dijabetesa, hipotireoidizma ili tumora). Za tumore koji direktno zahvataju nerve indikovana je hirurgija ili terapija zračenjem. Infekcije se mogu rešiti antibiotiskim tretmanom dok autoimuna ili inflamatorna stanja zahtevaju primenu lekova za supresiju imunog sistema.

Mijastenija gravis

Šta je mijastenija gravis?

Mijastenija gravis (MG) je oboljenje koje izaziva poremećaj u prenosu informacija između nerava i mišića. Kao posledica ovog poremećaja, javlja se slabost mišića, otežano kretanje i zamor. Kod nekih pacijenata dolazi do otežanog gutanja i regurgitacije (vraćanja) hrane i vode. Pacijenti kod kojih dolazi do regurgitacije imaju oslabljenje mišiće jednjaka što povećava rizik od aspiracione pneumonije.

Ko oboljeva?

Pojedine životinje se rađaju sa MG (kongenitalna forma), ali kod većine se javlja stečena forma (kod mladih odraslih ili kod starih jedinki). Kongenitalna forma se javlja kada se životinja rodi bez funkcionalnih receptora u mišićima, što dovodi do nemogućnosti normalnog mišićnog odgovora na nervne impulse. Stečena forma se javlja kada imuni sistem napada i oštećuje mišićne receptore. Pojedine rase imaju predispoziciju za razvoj ovog oboljenja (psi: akita, velika doga, njufaundlend; mačke: abisinska i njoj srodne rase).

Dijagnoza

Obolele životinje uglavnom imaju karakteristične probleme sa hodom, lako se zamaraju i regurgitiraju nakon hranjenja. Postoje određeni testovi iz krvi pomoću kojih se dolazi do dijagnoze.

Terapija

Pacijenti sa kongenitalnom formom oboljenja tretiraju se lekovima koji povećavaju odgovor mišića na nervne impulse. Kod obe forme oboljenja potrebna je korekcija ishrane ukoliko pacijenti regurgitiraju. Ovo uključuje hranjenje dok je životinja u uspravnoj poziciji za vreme hranjenja i 30 minuta nakon hranjenja da bi hrana lakše prošla kroz jednjak.

Cerebelarna hipoplazija kod mačaka

Cerebelum (mali mozak) je deo mozga koji igra važnu ulogu u koordinaciji pokreta i održavanju ravnoteže tela. Hipoplazija znači da je razvijenost mozga nedovoljna ili smanjena. Ovo oboljenje viđa se kod mačića kod kojih se mali mozak nije dovoljno razvio za vreme gestacije ili u toku prve 3 nedelje života.

Uzroci oboljenja i klinički simptomi

Izlaganje virusu panleukopenije mačaka tokom poslednje 3 nedelje trudnoće ili prve 3 nedelje života mačeta može biti uzrok oboljenja. Majka ne mora biti zaražena tokom trudnoće. Vakcinacija tokom trudnoće ili u toku prve 2 nedelje nakon porođaja može takođe dovesti do hipoplazije malog mozga. Simptomi postaju evidentni kada se oboleli mačići počnu ,,gegati”.

Obolele jedinke imaju problem da održe balans i nemaju dobru koordinaciju pokreta. Može doći do podrhtavanja glave i tela kada mače pokuša da izvede određene pokrete. Podrhtavanja se ne zapažaju dok mačići spavaju. Simptomi su uglavnom statični – ne napreduju tokom vremena i ne pogoršavaju se. Ponekad može doći i do poboljšanja simptoma. Oboljenje nije zarazno i mačići nisu u bolu.

Dijagnoza

Dijagnoza se postavlja na osnovu istorije bolesti, simptoma i isključivanja drugih mogućih uzroka nekoordinisanog hoda.

Tretman i prognoza

Ne postoji tretman pomoću kojeg može da se povrati funkcija malog mozga, ali pojedine mačke mogu imati dobar i kvalitetan život sa potpornim tretmanom. Obolele mačke treba držati u stanu ili kući da bi se smanjio rizik od trauma (padovi sa drveta, udari autmobila). Posip treba da ima visoke ivice da bi se mačke mogle nasloniti i održavati balans dok vrše nuždu. Dužina života nije smanjena kod obolelih. Najbolja prevencija je vakcinacija mačaka pre trudnoće i izbegavanje vakcinacije za vreme trudnoće i u prve 2 nedelje nakon porođaja.

Tumori mlečne žlezde kod pasa
Ovi tumori potiču od ćelija mlečne žlezde. To su jedni od najčešćih tumora ženki koje nisu sterilisane ili su sterilisane kasnije u životu. Najčešće se dijagnostikuju u desetoj godini života. Rizik za nastajanje ovih tumora je blisko povezan sa izloženošću ženskim polnim hormonima, a rana sterilizacija smanjuje mogućnost pojave ovih tumora. Sterilizacija nakon trećeg teranja po najnovijim istraživanja ne smanjuje rizik od nastajanja ovih tumora.

Većina pasa sa tumorom mlečne žlezde ima čvrstu izraslinu ili otok u regiji jednog ili više mlečnih kompleksa. Psi imaju linearni mamarni sistem, uobičajeno sa pet bradavica (žlezdi) sa svake strane (10 bradavica ukupno) koje se pružaju od prepona do grudi. Izrasline mogu nastati na bilo kom mestu, ali najčešće na poslednja dva para žlezda (četvrti i peti). Prilikom dijagnoze pacijenti najčešće imaju više izraslina koje mogu biti i benigne i maligne. Tumori mogu biti različite veličine i mogu rasti različitom brzinom. Ponekad se dešava da tumori krvare ili se inficiraju.

Dijagnoza se bazira na kliničkoj proceni i patohistološkom nalazu nakon biopsije. Gruba procena je da je oko 50% ovih tumora benigno, a 50% maligno. 50% malignih tumora može da se izleči samo hirurgijom, dok se druga polovina može proširiti na ostale delove tela. Što je manji tumor u vreme dijagnoze, to je bolja prognoza. Da bi se utvrdilo da li je tumor dao metastaze potrebno je uraditi dodatne analize odmah nakon dijagnoze (rendgen grudnog koša, ultrazvuk abdomena, aspiraciju ili biopsiju limfnih čvorova i analize krvi).

Postoji nekoliko tipova hirurgije za uklanjanje tumora mlečne žlezde:

- lampektomija: uklanjanje male lokalizovane lezije;
- unilateralna mastektomija: uklanjanje tkiva mlečne žlezde sa jedne strane;
- bilateralna mastektomija: uklanjanje tkiva mlečne žlezde sa obe strane.

Ukoliko pas nije sterilisan, ovariohisterektomija bi trebalo da se uradi u vreme mastektomije kako bi se prevenirali budući problemi sa jajnicima ili matericom, kao i da se smanji rizik od daljih nastajanja tumora mlečne žlezde.

Najbolja preventiva je sterilizacija pre prvog ili drugog teranja. Nakon hirurškog uklanjanja tumora veoma je važno slediti uputstva veterinara i dovoditi psa na redovne kontrole.

Histiocitom kod pasa
Histiocitomi su benigni tumori kože koji se često sreću kod pasa. Uzrok je nepoznate etiologije.

Histiocitomi se najčešće sreću kod pasa mlađih od 3 godine. Uglavnom su pojedinačni i brzo rastu. Izgledaju kao mali (oko 3cm), čvrsti, kupolasti noduli koji su tipično bez dlake i mogu biti ulcerisani. Najčešće se pojavljuju na glavi i ekstremitetima.

Kao i za svaku drugu izraslinu na telu mora se uraditi aspiracija tankom iglom da bi se potvrdila dijagnoza i isključili ozbiljniji uzroci (kao što je mastocitom).

Većina histiocitoma spontano regresira u roku od tri meseca. Preporučuje se opservacija bez tretmana. Hirurško uklanjanje se preporučuje u slučaju kada pas gricka, liže ili na drugi način povređuje izraslinu.

Lipom
Lipomi su veoma česte potkožne mase kod pasa, ali su retke kod mačaka. To su benigne proliferacije masnih ćelija nepoznate etiologije.

Najčešće mesto pojave lipoma je trup ili gornji delovi ekstremiteta. Retko se sreću na glavi ili donjim delovima ekstremiteta zbog manjka masti u ovim regijama. Lipomi su najčešće dobro ograničeni, okruglastog ili ovalnog oblika i nisu čvrsto vezani za okolna tkiva. Uglavnom su mekani na dodir. Veličina može da varirati (od veličine klikera do veličine lopte).

Na osnovu pregleda može se posumnjati na lipom, ali konačna dijagnoza se postavlja nakon mikroskopskog pregleda. Tretman se sastoji od hirurškog uklanjanja ili posmatranja i praćenja. Faktori koji utiču na izbor tretmana su veličina, lokacija i potencijal da lipom pravi dodatne probleme ukoliko raste.

Hemangiosarkom kod pasa
Hemangiosarkom je kancer krvnih sudova koji je mnogo češći kod pasa nego kod mačaka. Ovaj tumor je veoma agresivan i daje metastaze u ranim fazama. Dugoročna prognoza nije povoljna. Od svih malignih tumora kod pasa hemangiosarkom je zastupljen sa 5-7 %. Prosečna starost kod obolelih pasa je 9-12 godina. Može se javiti kod bilo koje rase pasa, ali najčešće kod nemačkih ovčara i zlatnih retrvera. Tačan uzrok se ne zna ali se pretpostavlja da genetika igra značajnu ulogu.

Tri najčešća mesta u telu gde se javlja hemangiosarkom su slezina (28-50%), desna pretkomora srca (3-50%) i koža ili potkožno tkivo (13%). Metastaze se često javljaju u ranoj fazi. Najčešća mesta metastaza su jetra, trbušna maramica i pluća. Metastaze se mogu javiti usled širenja tumorskih ćelija preko krvi ili usled lokalnog širenja nakon rupture tumora. Kožna forma hemangiosarkoma ima niži metastatski potencijal, a što je tumor više na površini kože manja je mogućnost metastaza.

Prvi simptomi sa hemangiosarkomom zavise od lokacije tumora (koji organi su zahvaćeni). Najčešći prvi simptom kod većine pasa je iznenadna slabost ili kolaps usled rupture tumora koji vodi do unutrašnjeg krvarenja. Ponekad na hemangiosarkom može da se posumnja za vreme češljanja psa, maženja ili rutinskog kliničkog pregleda. Sumnja na hemangiosarkom mora da se potvrdi dijagnostičkim testovima.

Definitivna dijagnoza se postavlja na osnovu biopsije tkiva. Nakon dijagnoze potrebno je uraditi kompletnu analizu krvi, rendgen grudnog koša i abdomena i ultrazvuk abdomena i srca kako bi se utvrdilo da li su prisutne metastaze.

Tretman hemangiosarkoma uključuje inicijalnu stabilizaciju pacijenta (u slučaju akutnog pucanja tumora i unutrašnjeg krvarenja), hirurgiju da bi se uklonio primarni tumor i prevenirala potencijalna krvarenja i hemioterapiju radi prevencije rasta mikroskopski/metastatskih tumora.

Mastocitom
Mastocitomi su veoma česti tumori kod pasa. Mastociti su specijalan tip ćelija koje su normalno uključene u reakcije tela na alergene ili inflamaciju. Mastocitomi na pregledu mogu izgledati kao bilo koja druga promena na koži zbog čega se ne mogu dijagnostikovati samo kliničkim pregledom. Zato je neophodno pogledati ćelije promenjenog tkiva pod mikroskopom. Mastociti sadrže supstance koje mogu biti izlučene u krvotok i potencijalno izazvati druge efekte u telu (ulceracije želuca, krvarenja, alergijske reakcije).

Koža je najčešće mesto nastanka mastocitoma. Ovi tumori su lokalno invazivni i ponekad mogu metastazirati u druge delove tela. Najčešća mesta metastaza su limfni čvorovi, jetra i slezina. Inicijalna evaluacija psa sa mastocitomom uključuje biopsiju ili aspiraciju tankom iglom, kompletnu krvnu sliku, biohemiju, aspirat limfnih čvorova i ultrazvuk abdomena. U nekim slučajevima preporučuje se i rendgen grudnog koša.

Nakon patohistološke analize saznaje se stepen tumora. Stepeni služe za predikciju ponašanja tumora. Ovo utiče kako na prognozu, tako i na tretman. Tumori nižih gradusa se uglavnom ne šire tako da je kompletno hirurško uklanjanje jedini potreban tretman. Tumori visokih gradusa ili tumori koji su prošireni na limfne čvorove imaju veću šansu za dalje širenje, pa se pored hirurgije preporučuje i hemioterapija.

Prognoza za kožnu formu mastocitoma zavisi od nekoliko faktora: stepena tumora, lokacije tumora i prisutnih metastaza. Sve buduće promene na koži treba odmah mikroskopski proceniti jer psi koji su prethodno imali mastocitom imaju veću šansu za njegovo ponovno pojavljivanje.

Tumori belih krvnih ćelija

LIMFOM

Limfom je najčešći tumor belih krvnih ćelija. Kod pasa se najčešće ispoljava otokom limfnih čvorova svuda po telu (ispod vilice, na vratu, nogama). Limfom se dijagnostikuje tako što se uzme mali uzorak tkiva iglom (tzv. aspiracija tankom iglom).

Nakon što se dođe do dijagnoze nekoliko drugih testova (analize krvi, rentgen, ultrazvuk) se mora odraditi da bi se utvrdilo koliko je limfom raširen u telu. Kod mačaka najčešća forma limfoma je intestinalna. Uglavnom se ispoljava čestim prolivima, gubitkom težine i povremenim povraćanjem. Dijagnoza se postiže biopsijom koja se izvodi ili hirurški ili endoskopski.

U većini slučajeva limfom se tretira hemioterapijom. Cilj je da se uđe u remisiju (da se tumor smanji i da se ne može opaziti na pregledu). Hemioterpaija podrazumeva davanje lekova intravenski, oralno ili na oba načina. Uspeh terapije zavisi od tipa limfoma. Neke forme limfoma kao što je intestinalni limfom kod mačaka može se držati pod kontrolom godinama samo uz oralnu terapiju.

Generalizovani limfom kod pasa najčešće odgovara na terapiju inicijalno (preko 90 % remisije), ipak većina postane rezistentna posle nekog perioda. Životni vek pasa sa ovom formom limfoma je u proseku oko godinu dana nakon početka terapije.

LEUKEMIJA

Leukemija je kancer belih krvnih ćelija koji raste u koštanoj srži i najčešće je prisutan i u krvotoku. Dijagnoza se postavlja pregledom krvi i/ili koštane srži pod mikroskopom.

Postoje dve forme leukemije: 1. hronična leukemija-sa ovim tipom leukemije ljubimac može živeti i više od godinu dana uz oralnu terapiju, ili 2. akutna leukemija-ljubimci sa ovim tipom leukemije nemaju dobru prognozu i pored agresivne terapije.

Tumori kože
Tumori kože su česti kod pasa i mačaka. Mogu biti benigni (ne šire se na druge delove tela) ili maligni (mogu da metastaziraju u druge delove tela kao što su limfni čvorovi, pluća, unutrašnji organi).

Psi i mačke svih uzrasta imaju rizik od nastanka tumora kože. Ukoliko se sumnja na tumor kože bitno je identifikovati promenjeno mesto, poželjno je napraviti i fotografiju i pratiti da li se promena menja u bilo kom smislu (da li raste, da li krvari, da li se ljubimac liže ili češe po tom mestu).

Bitno je pratiti da li se pojavljuju nove promene na drugim mestima. Veoma je važno proveriti i delove tela koji nisu lako uočljivi (stomak, šape, podpazušne regije, prepone i genitalije).

Ključna stvar za pravilan tretman tumora kože jeste adekvatna dijagnoza. Aspiracija tankom iglom jeste najjednostavnija metoda koja može biti od velike pomoći za postavljanje dijagnoze. Kod saradljivih pacijenata može se uraditi bez sedacije. Metoda se sastoji od toga da se promena (tumor) ubode iglom nekoliko puta kako bi se uzorkovale ćelije koje se potom boje na mikroskopskoj pločici i zatim gledaju pod mikroskopom.

Ovom metodom se mogu dijagnostikovati određeni tumori, ali da bi se postavila konačna dijagnoza često je potrebna biopsija (hirurško uklanjanje promene) i histopatološka analiza.

Ne postoji univerzalan tretman tumora na koži. Neki tumori se mogu ostaviti i pratiti tokom vremena na redovnim kontrolama. Neki tipovi tumora se mogu ukloniti hirurški. U zavisnosti od stepena maligniteta dodatna terapija može biti potrebna (hemioterapija).

Translate »